Koji je predmet discipline "Ekonomike narodnog gospodarstva"?

Predmet discipline narodnog gospodarstva obuhvaća ; istraživanja teorijskih osnova i praktične politike suvremenog privrednog rasta zemalja i nacija. Raspravljanje o ekonomici narodne privrede započinje sa ekonomskom školom zvanom Merkantilisti (16-19 st.), teoretičari su toga doba u funkciji velike države i njene težnje da bude što jača i veća. Potpuni trijumf dostiže štampanjem knjige Adama Smitha «Istraživanje prirode i uzroka bogatstva nacija» (1776.g.). Prema Samuelsonu «Ekonomika narodnog gospodarstva» je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem načina pomoću kojih su pojedinci i društvo proizveli dobra i usluge uz minimalizaciju ukupnih troškova i maksimizaciju dobiti. Ekonomika također proučava na koji se način proizvedena dobra raspodjeljuju za potrebe potrošnje, sadašnje ili buduće, na sve učesnike u proizvodnom procesu i na razne socijalne grupe. Ekonomska znanost se dijeli na: Makroekonomiku (opća ekonomija) i Mikroekonomiku (ekonomija pojedinih privrednih subjekata-firme, grupe..)

Koja je razlika između mikroekonomike i makroekonomike?

Mikroekonomika razmatra poduzeće, cijene, proizvodnju, prihode i rashode i bilance poduzeća. Makroekonomika koristi metodu opće ravnoteže zbog izjednačavanja opće razine cijena, outputa i zaposlenosti. Bavi se općim funkcioniranjem cjelokupne privrede.

Koji su glavni ciljevi makroekonomske politike?

-Opskrbiti stanovnike robama i uslugama koje ono želi, krajnji je cilj ekonomske aktivnosti. Najobuhvatnija je mjera BDP koje je mjerilo svih roba i usluga finalne proizvodnje jedne zemlje u jednoj godini.-Visoka zaposlenost-stopa nezaposlenosti ima tendenciju kretanja kao i privredni ciklusi: kad je proizvodnja smanjena, potražnja za robom pada stopa nezaposlenosti raste i obrnuto.-Održati stabilne cijene-unutar slobodnog tržišta. Dopuštajući da poduzeća sama slobodno održavaju cijene, može osigurati da tržište usmjerava resurse prema njihovoj najefikasnijoj upotrebi.-Održati uvoz i izvoz u ravnoteži-većina zemalja nastoji sudjelovati u međunarodnoj trgovini da bi postigla standard svojih građana. Brojčana razlika između uvoza i izvoza zove se neto izvoz. Kada je pozitivan zove se trgovinski suficit, a kada je negativan zove se trgovinski deficit.

Autarhična privreda seoske kućne zajednice na hrvatskom prostoru.

Na hrvatskim prostorima bez sadržajno većih promjena, nasljeđivale su se i prenosile s koljena na koljeno ustanove iz ekonomskog i društvenog života; kućna zadruga, kolektivno vlasništvo sela i općina. Ostala je ista osnovna hrana (kruh, mlijeko, sir, meso, kaša), odijevanje (rubenina od lana i konoplja, rukom pletene čarape, opanci) oruđa za rad. Sve su to znakovi prisutnosti kućne rodovske autarhične privrede. Autarhična privreda seoske kućne zajednice očuvala se i održala nepromijenjena nasuprot diferenciranim privrednim djelatnostima tankog sloja stanovništva koje živi u gradovima ali koje je u ekonomskoj povijesti naroda kasno dobiva svoje mjesto.Kućna zadruga je tip starog  velikog privrednog poduzeća, kolektivni tip proizvodnje s kolektivnim vlasništvom i kolektivnom potrošnjom, s velikim brojem članova i znatnom diferencijacijom i podjelom rada između brojnih pripadnika zadruge. Održavaju se duže u krajevima odvojenim od prometnih puteva, tamo gdje je naturalna privreda osnovica života (kukuruz, krompir, loza, konoplje, ovčarstvo)

Robovlasnička i feudalna formacija na hrvatskom području od 10-15.stoljeća.

Robovlasnička formacija klasičnog tipa nije postojala na hrvatskom području kao vladajuča društveno-ekonomska formacija. Dokumenti spominju robove na hrv. Području od 10-16 st., ali od 13 st, sve rijeđe. U 9st. u Dalmaciji su glavna radna snaga u poljoprivredi SERVL. To su zavisni ljudi koji su u nepovoljnom položaju kao kmeti ali daleko povoljnijem nego antički robovi. Takve robove posjeduju plemići i pučani, crkve i samostani, svjetovni i crkveni poglavari.

Privreda na hrvatskom području u tursko doba.

Veći dio hrv. Osim sjeverozapadne hrv. Iste i Primorja (Obrovac, te otoci i veliki dalmatinski gradovi) bio je u sastavu Turskog carstva.. Turski Sandžakati (jedinice lokalne uprave) bili su u 17.st., u Hercegovini, Klisu, Lici I Slavonskoj Požegi. U Vojvodini i Slavoniji njihova je vladavina trajala do 17st. U političkom pogledu prevlast Turskog carstva značila je odstranjenje vlastele i potiskivanje domaćeg građanstva. U ekonomskom pogledu turska vladavina donijela je posredne koristi: očuvala je šumsko i rudno bogatstvo od strane kolonijalne eksploatacije. Ekonomski napredak nije išao u stopu sa napretkom u Europi. Nije se širila pismenost. U sva stoljeća turske vladavine nije na tim područjima nije postojala ni jedna srednja škola, ni jedno sveučilište europskog tipa, ni jedna tiskara, kada se u Europi tisak razvijao puna 4 st. Izvori akumulacije novca u to vrijeme dolaze od vršenja visokih administrativnih i vojnih službi. Pašaluk je velika upravna i vojna jedinica, te ti položaji donose najveće dohotke. Važan izvor akumulacije čine mito i pokloni zatim crkva i zanati.

Mađarski i austrijski utjecaj na razvoj gospodarstva u XIX stoljeću na hrvatskom području.

U 19.st., pomorska trgovina i plovidba ponovo postaju podloge ekonomskog uspona luka i gradova na moru. Austija i Ugarska su se takmičile koja će više razvijati svoje luke, Austrija-Trst, Mađarska-Rijeku. Grade se i pruge. Prvih 10 god. Austrija je smatrajući Hrvatsku svojim područjem preko Južnih željeznica vezala za svoju magistralu Zagreb i Sisak (1862) i Karlovac 1865.g. nagodbom  Austrije i Ugarske 1867.g. prestaje mogućnost građenja austrijskih željeznica u Hrv. I od tada u Hrv. Željeznice gradi Mađarska. 1873.g., izrađena je prva pruga Karlovac-Rijeka što je značilo da Budimpešta je povezana sa Rijekom. Već 1890. na području hrv. I Slavonije bilo je 1120 km željezničkih pruga.

Poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj u 19.stoljeću.

Područje današnje hrv. Bilo je u 19.st agrarno zaostalo sa svim obilježjima pretežno naturalne privrede. Najmanje 9 od 10 stanovnika na tom području se bavilo poljoprivredom. O prilikama u toj djelatnosti o uvozu i cijenama znatno su ovisile gospodarske prilike cijelog područja. Povećanje opće gustoće  stanovništva na području Hrvatske 1820.g.32 stanovnika po km kvadratnom, 1914.g., 63 stanovnika po km kvadratnom, snažno je uzrokovalo na poljoprivrednu proizvodnju. Izvanpoljoprivredne proizvodnje snage sporo su se razvijale pa je sve više bilo onih koji su morali živjeti od poljoprivrede. To je u prvoj polovici 19.st. uzrokovalo sve češće oranje pašnjaka, krčenje šuma i sve teži položaj seljaka. U 19st. poljoprivreda ulazi sa visokom cijenama izazvanim Napoleonovim ratovima i kontinentalnom blokadom. Visoke cijene žita potiču feudalce da smanjuju stočarenje i koje je do tada bilo dominantna grana poljoprivrede. Slabim rezultatima pridonio je i napad bolesti vinove loze. To je bio uzrok velike emigracije prekomorskih zemalja početkom 20 st.

Gospodarstvo Hrvatske u razdoblju 1918-1945 (struktura vrijednosti fiksnih fondova).

Prijelaz željeznica u hrvatskoj pod upravu direkcije željeznica u Zagrebu je znatno unaprijedio privredni razvitak zemlje. Plovidba morem, uvozna i izvozna trgovina morske luke primorski gradovi, ribolov i turizam potakli su na snažan razvoj. industrija Hrv. Došla je u povoljni položaj nabavom ugljena i rude iz Bosne. Negativan učinak na ekonomski razvitak Hrv. imali su dugotrajna i nezavršena agrarna reforma, ovisnost ekonomske politike o inozemnom kapitalu, veća ponuda radne snage od potražnje, niske najamnine. Ekonomski centralizam lišio je privredu hrvatske autonomnog upravljanja u unapređenju poljoprivrede, obrta i banke učinio ovisnima o centralnom zakonodavstvu i o administrativnim odlukama centralne državne institucije.

Poslijeratni privredni razvoj Hrvatske 1947-1990 (dinamika rasta društvenog proizvoda 1947-1986).

Ono što je ostalo nakon rata bila je osnovica na kojoj je započet poslijeratni ekspanzivni razvitak na svim područjima. Rast investicija bio je brži od rasta društvenog proizvoda što povećava sredstva u privredi. U razdoblju od 33.g., (1948-1981) prosječna godišnja stopa rasta društvenog proizvoda iznosi čak 6% (industrijska proizvodnja čak 8%,poljoprivreda 3%). Sa takvom i u svjetskim razmjerima visokom dinamikom rasta ukupni se društveni proizvod povećao gotovo 7 puta (industrijska proizvodnja 13 puta, poljoprivreda se udvostručila. Povećao se životni standard, unaprijedila cjelina životnih i radnih uvjeta od materijalnih do kulturnih zdravstvenih i sl. Visoku prosječnu dinamičku stopu rasta društvenog proizvoda prati brza ekspanzija sekundarnih i tercijalnih djelatnosti, a dinamika rasta primarnih djelatnosti smanjila se upola. U strukturi privrede od 50% koliki udio imaju sekundarne djelatnosti. 35% pripada industriji. Udio tercijalnih djelatnosti raste dvostruko (1947g. 21%. 1995.g.55%).

 

 

Struktura privrede Hrvatske po djelatnostima 1947-1995.

U brzom privrednom napretku hrv., razvitak industrije bio je osnova razvitka suvremenijeg sektora privrede i društva. Za takva ostvarenja bila je potrebna visoka stopa investicija. Rast investicija bio je brži od rasta društvenog proizvoda, pa su tako osnovna sredstva u privredi hrv. razdoblju od 1953.-1980g., povećana gotovo 8 puta. Ekonomski položaj hrv. nakon 2.sv. rata (1945-1990), bio je zasnovan na zajedničkoj jugoslavenskoj ekonomskoj politici jedinstvenom privrednom sustavu. Nivo razvijenosti hrv. povećan je od 1955.-1989.g. za 1.5 puta (mjereno ukupnim društvenim proizvodom) a po stanovniku 3.8 puta. U strukturi privrede udio sekundarnih djelatnosti u ukupnom društvenom proizvodu koji pripada industriji iznosi oko 35%. Udio primarnih djelatnosti otpada (1947.g. 44%, 1995.g. 12%), a udio tercijalnih djelatnosti raste (1947 g. 21% 1995.g. 55%).

Temeljne zadaće ekonomije i politike tranzicije (tri kompleksa pluralizacije).

Tranzicija je pojam koji obilježava procese pluralizacije i demokratizacije u bivšim socijalističkim zemljama.Zadaća tranzicije je uspostaviti građansko demokratsko i pluralističko društvo. Danas se u tranziciji nalazi oko 80 zemalja. Temeljne zadaće ekonomije i politike stabilizacije svode se na uspostavljanje prekinutih veza  sa povijesnim i civilizacijskim trendovima sa kojima je socijalizam prekinuo. U zadaćama se polazi od tri velika kompleksa pluralizacije:

pluralizacija vlasništva- predstavlja ključno  pitanje ostvarivanja tranzicije. Vlade moraju odlukom o privatizaciji vlasništva izgrađivati barijere ne samo monopolu vlasništva i tržišta nego i monopolu svoje vlastite političke moći. To je najveći problem zemalja u tranziciji.

pluralizacija tržišta- pretpostavlja razvoj onih institucija i mehanizama koji omogućuju tržišno formiranje cijena, roba i usluga i cijena faktora,tj.cijena rada i kapitala.

pluralizacija političkog ustrojstva-Podrazumijeva višestranačku parlamentarnu demokraciju i funkciju pravne i socijalne države uz zaštitu svih ljudskih prava i sloboda.

Inflacija i nezaposlenost u Hrvatskoj 1989-2002.u odnosu na zemlje tranzicije (prosjek)?

Temeljne razlike između hrv.  i nekih najviše rangiranih srednjoeuropskih zemalja odnosi se na nedostatak rasta i prisutnosti pada BDP-a. Tri su razloga za to: hrv. je svrstana u grupu zemalja koje su usko povezane sa ratom,u hrv. nije ostvaren rast BDP-a.,u hrv. su strane direktne investicije od marginalnog značaja. U razdoblju 1996.-2000.g. stopa rasta pokazuje znatan oporavak, do1999.g. prosječna stopa rasta je oko 3.5%.U zemljama EU stopa nezaposlenosti je bila 2-3%, ali se nakon 2. naftne krize (1982.g.) povećala na 10% i od tada stalno raste. U RH je stopa nezaposlenosti bila 1994.g. 18%, a 2002.g. 2,3%. Moguće rješenje nezaposlenosti je rast BDP-a. Inflacija je ne kontrolirani rast cijena i neizbježni popratni fenomen transformacije državnih poduzeća u privatna. Ona je u RH:

1990. iznosila 13.5%, 1993. iznosila 15.17%, 1994. iznosila 9.8%. hrvatska je do kraja 1993.g. bila među zemljama u tranziciji jedna od onih koje su ostvarile najviše stope inflacije.

Mjesto zemalja u tranziciji u svjetskoj ekonomije (BDP, izvoz/uvoz, stanovništvo, površine).

Geografski gledano proces tranzicije zahvatio je znatan dio svijeta, oko 30% stanovništva i više od ¼ površine. U ekonomskom smislu udio tih ekonomija je znatno manji pa se rezultati za sada odražavaju osobito na svjetsko gospodarstvo. BNP iznosi oko5.5% u odnosu na svijet, za razliku od zemalja članica G-7(7-najrazvijenijih zemalja svijeta), koje čine 65% ukupnog BNP. Sve zemlje u tranziciji čine 7% svjetskog izvoza i 7%svjetskog uvoza. Proces preobrazbe netržišnih u tržišne ekonomije odvija se u većoj ili manjoj mjeri u 30 zemalja srednje i istočne Europe i Azije (Poljska,Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Albanija, zemlje bivšeg SSSR-a, države bivše Jugoslavije, Kina, Vijetnam, Mongolija. Proces temeljitih i sustavnih promjena nezaustavljivo je krenuo naprijed tek koncem 80-ih godina kada su sa političkih scena uklonjeni stari tržišno neuklonjeni režimi ili je došlo do realnog gledanja na svijet. Gledano dugoročno i pored trenutačno izrazitih problema, promjene će pridonijeti bivšem razvoju zemalja u tranziciji, ali i svih transakcija (roba, usluga, kapitala, tehnologije i znanja). Ostvarenje tih zemalja prema svijetu utjecat će na porast trgovine. Izvoz je od 1994.g.-2000. porastao za 4%, a uvoz za 50,5%. Udio robnog izvoza u BDP-u iznosio je 29,4%, a u 2000. 23,3%, udio uvoza povećao se s36,1% 1994 na 41,5% u 2000.g.

 

Proces liberalizacije zemalja u tranziciji i koji 6 područja gospodarskog života zahvaća (gdje se Hrvatska nalazi?).

Liberalizacija je ukidanje monopola i utjecaj države. To je važan korak u procesu prijelaza iz planske u tržišnu ekonomiju. Obuhvaća 6 važnih područja gosp. Života. ukidanje kontrole cijena i njihovo slobodno formiranje, slobodna trgovina, ukidanje državnih subvencija, privatizacija, slobodno uključivanje inozemnih poduzeća u svim poljima nacionalnog gospodarstva, slobodno osnivanje novih i zatvaranja postojećih poduzeća. Indeks liberalizacije je sintetički pokazatelj ponderiranih sredina procjena stupnja liberalizacije domaćih transakcija, transakcija sa inozemstvom i promjene vlasničke strukture. Zemlje prve skupine prednjače po učinjenom na putu do tržišta i stanju od 1989. do 1995. hrv. je na 4. mjestu (iza Poljske, Slovenije i Mađarske.), što pokazuje da su unatoč agresiji, okupaciji agresiji, okupaciji, i ratu razine tržišnosti u hrv. gospodarstvu visoke.

Proces globalizacije kao mikroekonomska pojava.

Globalizacija je mikroekonomska pojava vezana uz nastanak i razvoj multinacionalnih kompanija. Njihovom pojavom tradicionalna je međunarodna trgovina kao niz transakcija među različitim poduzećima iz različitih zemalja djelomično zamjenjena trgovanjem među filijalama iste multinacionalne kompanije locirane u različitim zemljama. Prema najuvjerljivijem objašnjenje nastanka i razvoja multinacionalnih kompanija je teorija o nematerijalnoj imovini. To može biti tehničko znanje, marketinško umjeće, koji omogućuje nekoj kompaniji da proizvodi i prodaje neki proizvod bolje od konkurenta čime stječe konkurentsku prednost. Osnovna posljedica koja proizlazi iz procesa globalizacije je da je zemlja koja se želi uspješno integrirati u svjetsku privredu mora tržište ekonomske politike prebaciti s regulacije vanjskotrgovinskih odnosa i financijskih odnosa na regulaciju uvjeta investiranja.

Proces regionalizacije kao makroekonomska pojava.

Za razliku od globalizacije proces regionalizacije kojega su nosioci vlade pojedinih zemalja, makroekonomska je pojava. Carinske unije i procesi ekonomske integracije koje one iniciraju u posljednje vrijeme su ponovo u centru pažnje. Osnovno je pravilo da će se ukupno blagostanje povećati samo u slučaju da nastankom carinske unije bude stvoreno više trgovine. Određivanje vlastite ekonomske orijentacije putem pridruživanja nekoj integracijskoj zajednici u kojoj se mogu uspješno ostvariti vlastiti nacionalni interesi postaje bitnim elementom integracije zemalja istočne Europe kao i RH u postojeći sistem odnosa u svjetskoj privredi. Određivanje orijentacije predstavlja se kao prioritetna svrha naše vanjske i opće ekonomske politike.

Mogućnost uključivanja RH u procese europskih integracija.

Ishod tog procesa ovisi o nizu okolnosti: sadašnje stanje o hrv. Privredi, mogućnost prilagođavanja režimu tržišta, pregovaračka pozicija RH, proceduralne odrednice kao osnovni element politike proširenja Unije.Najvažnija ekonomska posljedica osamostaljenja RH je drastično smanjenje unutrašnjeg tržišta (od 23.5 mil. Bivše SFRJ na 4.7 današnje RH). U siječnju 1991.g. osnovan je u vladi RH poseban ured za prilagođavanjem Europskim integracijama sa zadatkom obavljanja stručnih poslova u prilagođavanju pravnog i privrednog sistema europskim standardima. Ako RH želi otići sa Balkana, jedini put je vodi preko zajednice zemalja Centralne Europe u proces europskih integracija. To je moguće zbog njezina geografskog položaja kao izlaza na more za cjelokupno područje, što joj osigurava značajno mjesto u toj zajednici u ekonomskom i političkom smislu. Pred hrv. diplomaciju postavlja se izazov da se putem institucija centralnoeuropske incijative preuzme aktivna uloga kao i proširenja centralnoeuropske zone slobodne trgovine.

Uvjeti globalizacije i mobilnost faktora proizvodnje.

- u drugoj polovici 20 st. čovječanstvo je ušlo u fazu globalne sv. Ekonomije.

- globalizacija je donijela nezapamćen polet vanjskoj trgovini. Svjetski izvoz dosegao je 14% sv. Društvenog proizvoda. U drugoj polovici 20 st. naročito su se brzo razvijale one zemlje koje su veći dio proizvodnje usmjeravale na svj. Tržište. - na dugi rok , teško je ostajati izvan carinskih unija. One olakšavaju prestrukturiranje proizvodnog aparata, tako je EU brzo povećala svoje članstvo. Slijedile su je NAFTA, LAFTA, CEFTA, GATT i WTO. - od kraja 50-ih počinje novi trend u ekonomskoj politici razvijenih zemalja: postupno su se liberalizira trgovina, to unosi konkurenciju u svj. Ekonomske tokove, smanjuju se cijene zbog veće ponude jeftinije robe i unose se inovacije.

- nacionalna suverenost u velikoj je mjeri ugrožena iznimno velikim svj. Tokovima kapitala.

- jačanjem globalnog svj. Financijskog tržišta njegova se moć širi i ono postaje dominantno.

- liberalizacija međunarodnih financija donijela je svj. Gospodarstvu velike koristi. Konačni cilj su veće investicije što donosi brži rast. - globalne integracije i inovacije u financijskim tržištima umanjile su učinkovitost nacionalnih monetarnih politika.

Dva pravca kretanja međunarodnih integracija: funkcionalna integracija, kontinentalna (regionalna) asocijacija.

Uočljivi trendovi međunarodnih integracija idu u dva smjera. Prvi smjer čini funkcionalna integracija putem brojnih međunarodnih institucija kao što su GATT—BIS(BANK OF INTERNATIONAL SETTLEMENT). Ona se bavi slobodnom međunarodnom trgovinom. S tom je namjerom utemeljen GATT (opći sporazum o carinama i porezima). To je najraširenija  asocijacija svj. Privrede koja ne postoji kao formalna institucija nego kao sporazum-ugovor o pravilima igre u robnoj razmjeni na svj. Tržištu. Glavni je cilj smanjenje ili čak potpuno ukidanje carina i drugih prepreka slobodnom funkcioniranju tržišta u međunarodnim odnosno globalnim okvirima. WTO je formalna organizacija koja umjesto ugovaratelja ima članove koji se primaju u svoje članstvo kada ispune određene uvjete. Drugi je smjer KONTINENTALNA ILI REGIONALNA INTEGRACIJA koje su trenutno najistaknutiji pokazatelji stupnja globalizacije u realnom smislu. Svojom snagom čine glavni dio globalnih potencijala. Danas postoje tri regionalne integracije. EU, NAFTA(north amerikan free trade agreement) i APEC (asia pacific economic cooperation forum)

Europeizacija vanjske razmjene Hrvatske 1985-2003.

U desetljeću od 1985-1995.g. udio Europe se u Hrv. izvozu povećao od 80% na 90%, a u uvozu 65 na 85%. Ovakva orijentacija hrv. na zapadno-europskom tržištu množi se sa činjenicom da je realni GDP hrv. iznosio95.g. oko 2/3 GDP iz 1985.g.. hrv. orijentacija ka punom uključivanju u EU predstavlja logičnu  opciju djelotvornog uključivanja u sv. Podjelu rada. Povoljna je okolnost za hrv. što dugoročniji  stvarni trendovi i pravci ekonomskih odnosa hrv. sa inozemstvom upućuju na EU koja dominira u razvojnoj razmjeni hrv. sa svijetom. Već sada EU čini gotovo 2/3 vanjske razmjene hrv. što znači da je gospodarski hrv. već dobrim dijelom integrirana u Zapadnu Europu. 1997-2000.g. deficit se smanjio sa 4,2 na 3,2 mlrd , ali samo radi smanjenja uvoza.

Udio investicija u fiksne fondove u BDP RH 1980-2003.

Povećanje investicija znači povećanje kapitalne opremljenosti rada, Povećanje investicija utječe na povećanje proizvodnje i dohotka. Udio investicija u osnovna sredstva u ostvarenom bruto domaćem proizvodu  smanjio se od 25% u 1980.g. na 10% u 1990.g. u 1993.g. taj udio iznosi oko11%dakle u predratnoj 1990.g. manje se ulagalo u fiksne fondove nego u 1993. koja je bila opterećena posljedicama ratne agresije na RH. Od dvadeset promatranih grana samo jedna (prerada kemijskih proizvoda) ima visok intenzitet pet grana imaju srednji, a 14 grana nizak intenzitet istraživanja i razvoja. Stopa investicije u 2000 g. je bila 22%. Učešće investicija je u razdoblju od 1960-1970 g. bilo je 13 %. Efikasnost je omjer između jedinice uloženog kapitala i dobivenih outputa.

Kretanje BDP RH (indeksi i stope promjene) 1989-2003.

Nakon agresije na RH čitavo gospodarstvo trpi velike udare. BDP industrije se smanjivao i u 94.g. iznosi 1/2onog što je bio ostvaren 1990.g. od 1990-1995 stopa rasta iznosi čak –6%., a od 1999.g. stopa rasta iznosi oko 3,5%.građevinarstvo  se smanjio oko 44%,, a ugostiteljstvo i turizam na 38% od prijeratne 1990. te su djelatnosti najviše utjecale na smanjivanje BDP cijelog gosp. RH koji je u 1994, u usporedbi sa 90.g. ostvaren na 70%.

Sektorska struktura BDP RH 1989-2003.

U sektorskoj strukturi BDP najzatupljeniji je tercijarni sektor sa više od 50% u 1994.g. unutar sektorske strukture u primarnom sektoru najzastupljeniji su poljoprivreda i ribarstvo sa 11% na ukupnih 13%. U sekundarnom sektoru industrija i rudarstvo su zastupljeni sa 29% na ukupnih 33% dok u tercijalnim su najzastupljeniji promet i veze i stambena djelatnost. Ug. i turizam sudjelovali su sa 4%. Turizam je u tercijalnom sektoru 1990. zastupljen sa 15%, a 94 sa 7%. U usporedbi sa 1990. najveću stopu pada ostvario je sekundarni sektor. Premda u unutarnjoj sektorske analize najveća stopa pada ostvarena je u ug. i turizmu.

Karakteristike populacije i radnog resursa Hrvatske.

Važan ekonomski  faktor u privredi je radni resurs. To je nužna komponenta svake proizvodnje. Postoji nekoliko ključnih faktora koji utječu na vrijednost radne snage, a to su;Povećanje aktivnosti rada, podneblje u kojem se radi, radnička tradicija i sindikalna organizacija, kvalificiranost, obrazovanost, vještina radne snage. Ponuda i potražnja za radnom snagom jedan je od ključnih faktora koji determinira njenu vrijednost, a time i najamninu. Ponuda radne snage na nekom tržištu rada ovisna je o ukupnom broju nezaposlenih radnika.Karakteristike populacije i radnog resursa: *ukupno pučanstvo bilježi rastuću tendenciju *relativno niska stopa prirodnog naraštaja *nesklad tendencija ukupnog pučanstva i radnog kontigenta i ekonomski aktivnog stanovništva *veći radni kontigent od potencijalnih mogućnosti za zapošljavanje.

Ukupan broj stanovnika Hrvatske 1948-2001 i prirodni priraštaj.

Od 1948 do 1991 g.g populacija RH povećala se za 980000 osoba što je prosječno 23000 osoba godišnje. intenzitet pučanstva ima padajuću tendenciju. 1950-1954-11.5%, 1981-1985-2.8%. Hrvatska ima relativno nisku stopu prirodnog priraštaja pučanstva, ali utjecaj na ovakve tendencije u kretanju populacije ima i migracijsko kretanje.

Pojam i instrumenti politike stabilizacije.

Politika stabilizacije je politika upravljanja agregatnom potražnjom radi održavanja pune zaposlenosti i stabilnosti cijena. Ona je po svojoj mjeri kratkoročna osnovna zadaća stabilizacijske politike je održavanje stabilne razine cijena održavanjem agregatne potražnje na razini na kojoj je ona približno jednaka agregatnoj ponudi kod pune zaposlenosti. Politika stabilizacije radi se najčešće mjerama fiskalne i monetarne politike. Instrumenti ekonomske politike su u rukama države. Ona može mijenjati krivulju potražnje fiskalnom politikom i monetarnom politikom ili pak kombinacijom instrumenata fiskalne i monetarne politike.

Vođenje fiskalne politike povećanjem budžetske potrošnje.

Porast budžetske potrošnje putem procesa multiplikatora utječe na porast realnog domaćeg proizvoda. Porast budžetske potrošnje uz konstantne budžetske prihode dovodi do povećanja budžetskog deficita;

1. vlada pribjegava povećanju ponude obveznica čija se cijena smanjuje i što dovodi do povećanja kamatnjaka. To je samo jedan način na koji povećanje budžetske potrošnje utječe na povećanje kamatnjaka. 2. drugi način je povećanje domaćeg proizvoda procesom multiplikatora što povećava transakcijsku potražnju novca, a to uz fiksnu novčanu ponudu dovodi do povećanja kamatnjaka. Porast domaćeg proizvoda uvjetovan porastom budžetskog deficita, zbog nepromjenjive veličine poreza, utjecao je na povećanje raspoloživog dohotka, a uz pretpostavku konstantne sklonosti potrošnji i osobne potrošnje.

Vođenje fiskalne politike smanjenjem budžetskih prihoda.

Stvaranjem budžetskog deficita privredna aktivnost se može stimulirati. Budžetski deficit može se stvoriti povećanjem budžetskih rashoda uz te iste prihode ili smanjenjem budžetskih prihoda uz iste rashode. Efekti povećanja budžetskih rashoda uz iste prihode na domaći proizvod veći su od efekata smanjenja budžetskih prihoda uz iste rashode. Smanjenje potrošnje uvjetovano je povećanjem porezne stope.

Utjecaj monetarne politike na ravnotežu domaćeg proizvoda i kamatnjaka.

Monetarna politika ima najveću efikasnost pri vanjskom stupnju zaposlenosti sa visokim domaćim proizvodom i visokim kamatnjakom, kad gotovo cjelokupno Povećanje novčane ponude odlazi na financiranje poslovnih transakcija. Obrnuto, monetarna politika ima najmanju efikasnost pri niskom domaćem proizvodu i niskom kamatnjaku kad najveći dio povećanja novčane ponude ide u spekulacijsku potražnju, tako da to povećanje novčane ponude nema velikog utjecaja na promjenu domaćeg proizvoda ni kamatnjaka. Povećanje novčane ponude rezultira povećanjem domaćeg proizvoda i istodobnim smanjenjem kamatnjaka. U isto doba to izaziva i Povećanje investicijske potrošnje uz pretpostavci ne promijenjene granične sklonosti potrošnji.

Izbor politike stabilizacije.

Efikasnost monetarne politike zavisi o poziciji privrede u konjukturnom krugu i elastičnosti krivulje IS (odnos domaćeg proizvoda i kamatnjaka uz uvjet I=S tj. investicije=štednja). Efikasnost  fiskalne politike u stabilizaciji zavisi također od pozicije privrede u konjukturnom krugu ali i o elastičnosti LM krivulje(grafička slika ravnoteže na novčanom tržištu gdje je potražnja za novcem L jednaka ponudi M). Fiskalisti smatraju da je elastičnost funkcije investicija barem u kratkom roku vrlo mala ili čak jednaka nuli, što krivulju IS čini okomitom. Uz takvu krivulju monetarna politika stabilizacije je potpuno neefikasna, jer se uopće ne povećava domaći proizvod. Monetaristi pretpostavljaju neelastičnost ponude i potražnje novca, dakle okomitu krivulju LM. Mjere fiskalne politike potpuno su neefikasne. Promjena mjera monetarne politike kojima LM krivulja se pomiče u desno dovodi do povećanja domaćeg proizvoda.

Problemi provođenja politike stabilizacije (tri vrste vremenskih jazova).

Jedan od najvažnijih problema je izbor prave mjere ekonomske politike u pravo vrijeme. Subjekti ekonomske politike trebaju znati kada primijeniti koju mjeru ekonomske politike i kvantificirati instrumente. Promjena određene mjere u krivo vrijeme može djelovati destabilizacijski. U promjeni mjera ekonomske politike javljaju se tri jaza. 1. spoznajni vremenski jaz- vrijeme koje potekne od nastanka potrebe za donošenjem mjere ekonomske politike do vremena kada subjekt ekonomske politike spozna da treba djelovati 2. administrativni jaz- obuhvaća vrijeme od predlaganja mjera ekonomske politike do ozakonjenja mjera od strane zakonodavnog tijela.

3. jaz utjecaja-djelovanje iznosi od 12-21 mjesec, različit je i predstavlja primjenu mjera u praksi.

Što je to platna bilanca i što obuhvaća bilanca tekućih, a što bilanca kapitalnih transakcija?

Platna bilanca je izvještaj koji prikazuje sve transakcije neke države s ostalim svijetom u danom vremenskom periodu. Taj izvještaj uključuje kupnju i prodaju dobara i usluga, vladine transakcije i kretanje kapitala. Bilanca tekućih transakcija-obuhvaća trgovinsku bilancu pa se zato i naziva bilanca trgovine, a to je dio platne bilance neke zemlje koja se bavi uvozom i izvozom roba . Bilanca kapitalnih transakcija odnosi se na uvoz i izvoz kapitala i usluga između države i ostatka svijeta. Podrazumijeva privatnu i službenu prodaju i kupnju kapitala (dionice, obveznica, nekretnine) kratkoročne, dugoročne zajmove i ekonomsku pomoć drugih zemalja.

Platna bilanca i ravnoteža narodnog gospodarstva Hrvatske.

Vanjskotrgovinska ravnoteža jedan je od ciljeva koji se u uvjetima globalizacije svj. Privrednih kretanja u posljednjih desetak god. nameće kao primarni zadatak u ekonomskoj politici velikog broja zemalja. Eksterna je ravnoteža iznimno važna, definira se kao ravnoteža platne bilance, ali njeno održavanje mora biti postignuto više-manje uz stabilne devizne tečajeve koja se dokazuje na međunarodnom deviznom tržištu, a ne u internom prometu. Visoka eskontna stopa u hrv. omogućava održavanje tečajeva kune, ali istodobno otežava postizanje pune zaposlenosti. Proces postizanja vanjske ravnoteže samo je jedan oblik prilagođavanja hrv. gospodarstva novonastalim promjenama i čini sastavni dio napora ekonomske politike koja mora dobiti prioretni tretman. Hrv. izvozi sve više od svog BDP. To svjedoči sa se Hrv. brzo pretvara u otvorenu ekonomiju koja napušta nekadašnji autorhitični tip razvoja i počinje s otvaranjem svog tržišta globalnoj ekonomiji.

Što podrazumijevamo pod pojmom restrukturiranje gospodarstva Hrvatske?

Proces tranzicije gospodarstva Podrazumijeva promjenu vlasničke strukture i institucionalnih uvjeta. U tim se promjenama državno i društveno vlasništvo transformira u privatno i zadružno kao dugoročno efikasniji oblik. Mijenja se organizacija gosp. I društva te se stvaraju preduvjeti za izgradnju nova, tržišno komplementarne politike, ekonomske politike. Promjena strukture Podrazumijeva razvoj sektora, djelatnosti proizvodnje koje valoriziraju raspoložive potencijale, te stvaranje poduzeća različitih veličina i organizacija. Posebno se mijenjaju velika poduzeća u malja i srednja. Otvaranje prostora za razvijanje suvremenih vlasničkih odnosa i organizacijskih oblika čini bitnu pretpostavku izgradnje i podizanja motivacijske funkcije u kojoj dominira inovativnost, poduzetništvo, te efikasno i produktivno privređivanje. U hrv. je potrebno da središnja vlast i lokalne institucije u procesu restrukturiranja obrate posebnu pozornost otvaranju malih i srednjih poduzeća u području proizvodnje i usluga koje čine faktor razvoja formiraju interregionalnu potražnju npr. turizam

Ciljevi, objekti i nosioci ekološke politike.

Ciljevi ekološke politike mogu biti dugoročni i srednjoročni. Dugoročni ciljevi su postizanje optimalne kvalitete okoliša, stvaranje uvjeta za suzdržano gospodarenje prirodnim izvorima, suradnja u rješavanju globalnih ekoloških promjena svijeta (promjena klime, prekomjerno zagađenje). Srednjoročni ciljevi odnose se na ostvarenje prioritetnih promjena u području zaštite okoliša koji ne trpe veća odgađanja, a ne mogu se ostvariti u roku kraćem od 3-5god. glavni ciljevi ekološke politike usmjereni su u tri pravca:

1. u pravcu poboljšanja i sprečavanja zagađenja okoliša
2. u pravcu globalnog stanja okoliša i stabilnosti ekosistema
3. u pravcu globalne zaštite okoliša na zemlji.

Objekti ekološke politike su dijelovi ili čitavi ekosistemi koji su izravno zahvaćeni državnom intervencijom radi usklađivanja ljudskih i prirodnih resursa. To su : zemljišta, šume, more, flora, fauna, prirodni parkovi i rezervati. Nosioci ekološke politike su subjekti utvrđivanja i provedbe ekološke politike: parlament i vlada koji utvrđuju ekološku politike za cijelu državu. Lokalni organi vlasti, ekonomske, građanske, stručne, političke organizacije koje rade na ostvarenju ekološke politike i različite međunarodne organizacije.

Obrazložite osnovne razloge različite dinamike porasta hrvatskog pučanstva u posljednja tri stoljeća.

1700.g. prva je nakon Karlovačkog mira, oslobođeni prostori su bili razoreni u ratu s Osmanlijama pa je hrv. tada imala 644 500 žitelja. Tempo brojčanog rasta pučanstva iz stoljeća u stoljeće se usporavao. Tako je u 18.st. ostvaren porast pučanstva od 2,5 puta, u 19 st. 2 puta, a u 20 st. 1,4 puta. Različiti su uvjeti takvim kretanjima, u 18 st. ubrzani porast uzrokovan je natalitetom (visokom rodnošću) i doseljavanjem stanovništva iz Otomanskog Carstva a u manjem opsegu iz Habsburške Monarhije. U 19st. je bio opadajući mortalitet, a u 20 st. smanjenje mortaliteta.

Svjetsko, europsko i hrvatsko stanovništvo je u 20. stoljeću imalo različiti dinamiku rasta. Što su glavni razlozi tome?

Uspoređujući brojčani rast stanovništva hrv. u 19. i 20.st. s porastom stanovništva u Europi i svijetu, zaključujemo da je vitalnost našeg bila slabija od europskog, a još više od svjetskog stanovništva, a osobito u 20 st. indeksi rasta između hrv. i Europe između 1800. i 1900.g. bili su isti i nešto veći od indeksa  rasta svjetskog stanovništva. Zato je između 1900. i 2000. svj. Stanovništvo poraslo čak za 3,7 puta, europsko za 1,8 puta a hrv. tek za 1,4 puta.

Obrazložite pojam demografske tranzicije te kada se i kako odvijala u Hrvatskoj?

U posljednjih  70-ak godina sve države koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije imale su brži porast stanovništva, RH bilježi rast od 40%, BIH oko 140%, Srbija 100%, Makedonija oko 150%, Kosovo oko200%. Takvo je kretanje stanovništva dovelo do korijenitih strukturnih promjena.  U slijedećih 30 godina može se očekivati porast broja Hrvata na području RH i BIH za 5000. stari slavenski narodi imaju sve manji udio u strukturi  stanovništva, dok mlade nacije zahvaljujući visokom natalitetu imaju visoke stope rasta stanovništva i sve veći udio stanovništva u regiji. Koncentracija hrv. stanovništva na području RH rezultirala bi prosječnom gustoćom od 88 st/km2. to zahtjeva pažljivo oblikovanu imigracijsku politiku.

U kojim razdobljima je iseljavanje iz Hrvatske bilo najmasovnije i koji su glavni uzroci?

U 18. i 19.st. migracijski saldo je bio pozitivan više se ljudi doselilo nego odselilo iz zemlje. od 1890. i 1900. intenzitet selidbe se Povećava, a useljavanje smanjuje. Masovno iseljavanje je bilo između 1900.-1914.g. i napose desetak god. nakon 2.svj.rata, te 70 ih god. s pojavom privremene radne emigracije. Uglavnom su selidbe iz ruralnih sredina u gradove.

Obrazložite pojavu "demografskog starenja" na primjeru Hrvatske?

Podrazumijeva sastav stanovništva po dobi. Postoji 5 dobnih skupina i u 19st. prosječna starost je bila ispod 23 g., da bismo tijekom 20 st. zbog ubrzanog demografskog starenja podigli prosječnu dob s 24 (1910) na 39god. (2001). Prema podatcima popisa stanovništva RH je imala prosječnu starost stanovništva 39,3 . (uzroci su 2 sv. Rata i brojno iseljavanje).

Obrazložite promjene radnog kontingenta u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća.

U demografskoj teoriji u okvir radne snage spadaju sve osobe od 15.g. do navršenih 59. za žene ili 64g. za muškarce. Usporedbom ukupnog, radnog i gospodarski aktivnog pučanstva krajem 20 st. je najveći. Radni kontingent i ekonomski aktivno stanovništvo  u promatranih 120 godina(od 2001pa prije..)povećalo u očekivanom skladu sa porastom ukupnog stanovništva.  Prijelaz iz agrarnog u industrijsko društvo 20.st. smanjio je ekonomsku aktivnost djece i starijih osoba ali i žena u radnoj dobi, a postupno povećanje uslužnog , radno-intezivnog sektora, potkraj 20 st. povećao je aktivnost najviše ženske populacije.

Kakva je veza između promjena djelatnosti stanovništva i faza gospodarskog razvoja?

Prema raspodjeli hrv. pučanstva u tri osnovne skupine djelatnosti, poljoprivreda, industrija, usluge, zapažamo između 1880. i 2001. i tri faze gospodarskog razvoja: 1. 1880 i 1931. faza potpune dominacije agrarnog društva; 2. 1950 i 1980. faza prijelaza u industrijsko društvo i postepen rast usluga. 3.nakon 1981. nestajanje agrarnog društva, opadanje udjela stanovništva industrijskih djelatnosti i apsolutnom dominacijom stanovništva uslužnih djelatnosti.

Klasične teorije raspodjele.

Tretira raspodjelu prema radnoj teoriji vrijednosti, prema kojoj se vrijednost proizvoda određuje društveno potrebnim vremenom za njegovu proizvodnju. Ostvareni dohodak raspodjeljuje na pojedine sudionike u ukupnom procesu reprodukcije: vlasnike zemljišta , kapitala, vlasnike novčanog kapitala  radnike. Oni svoje doprinose realiziraju kroz doprinose u ostvarivanju društvenog proizvoda realizirajući u obliku rente, profita, kamate i najamnine.

Neoklasične teorije raspodjele.

Tretiraju raspodjelu tako što polazi od gledišta da je ukupni proizvod funkcija faktora proizvodnje-rada, kapitala, zemljišta-koje se raspodjeljuju u obliku najamnine, profita, rente. Svaki od tih elemenata jednak je njihovom graničnom proizvodu. Narušavanjem tih identiteta smanjuje se, dakako, angažiranost faktora proizvodnje, pa stoga i ukupni rezultat procesa proizvodnje.

Suvremene teorije raspodjele.

Odnosi se na teoriju opće ravnoteže. Osnova te teorije je kada je riječ o raspodjeli, jest da je raspodjela dohotka određena prethodnom (incijalnom) raspodjelom faktora proizvodnje (kapitala i rada) te preferencijama i tehnologijom. Razvojem robno-novčanog gospodarstva javlja se razmjena kojom sudionici u procesu proizvodnje tržišno valoriziraju svoj doprinos u ostvarenom dohotku. Osim faktora proizvodnje na tržištu su robe i usluge kao rezultat proizvodnog angažiranja faktora proizvodnje. Usporedno s tim cirkuliranjem roba i usluga cirkulira i novac kao i ostala sredstva plaćanja. Između jednog i drugog toka potrebno je postići skladnost jer bi došlo do narušavanja ravnoteže,(inflaciji, deflaciji).

Kretanje osnovnih ekonomskih pokazatelja RH (1994-2002): BDP, struktura upotrebe BDP-a, bruto investicije, izvoz i uvoz robe i usluga.

Ukupni rezultat gospodarske aktivnosti u nas je službena statistika sve do početka 90-ih godina iskazivala pomoću tri makroekonomske veličine;  DBP-društvenog bruto proizvoda, DP-društvenog proizvoda, ND-nacionalnog dohotka.U izračunavanju BDP-a koriste se; bruto vrijednosti proizvodnje, međufazna potrošnja i bruto dodatna vrijednost. BDP=C + G +I +(E-M)C-osobna potrošnja, G-državna javna potrošnja, I- investicije, E-izvoz, M –uvoz.Bruto domaći proizvod po rashodnoj mjeri se može dezagrirati na dvije temeljne  analitičke veličine:domaću potrošnju i saldo izvoza i uvoza. Bruto investicije države su ukupna ulaganja u dugotrajnu imovinu i promjenu zaliha.  Potrošnja države u nas je bila  u analiziranom razdoblju relativno stabilna (1999.-2000) a vrijednost BDP-a je iznosilo između 27 i 29%.nedostatan izvoz roba temeljni je problem vanjskotrgovinske i platne bilance, ne samo u posljednjim godinama nego i u posljednjim desetljećima.

Kako se kretala stopa nezaposlenosti u posljednjih 40 godina i da li je nezaposlenost bila najniža u razdobljima kada je inflacija bila najviše i obrnuto?

Kretanje nezaposlenosti je atipično osobito za gospodarstvo koje je provelo polovinu razdoblja u ratnim uvjetima. Tijekom desetljeća prosječna stopa inflacije je bila 93%, a pokrivenost uvoza izvozom pala je na oko 50%. Istodobno je inozemni dug utrostručen. Stopa inflacije nakon 1995.g bila na razini više od 500%, u razdoblju od 1996.-2000. bilježimo bitno drukčije trendove, stopa rasta pokazuje znatan oporavak.odim 1999.g. prosječna stopa rasta je 3,5%.

U kojem je desetljeću Hrvatska imala najmanju i najveću inflaciju, objasnite uzroke?

1993.g. je bila godina kada je bila najviša stopa inflacije, a najmanja stopa se bilježi 2000.g. hrv. je u tom razdoblju 1993. bila pod tihim sankcijama, što je uvjetovalo na pad uvoza, i bio je oslobodilački rat, a službena statistika ne registrira promet ratnom opremom.

Kako se kretala razina pokrivenosti uvoza izvozom i u kakvoj je vezi s stopom inflacije? Jesu li razdoblja visoke inflacije rezultirala visokom pokrivenošću uvoza izvozom ili ne?

Tijekom desetljeća prosječna stopa inflacije je bila 93%, a pokrivenost uvoza izvozom pala je na oko 50%. Istodobno je inozemni dug utrostručen. 1993. bila pod tihim sankcijama, što je uvjetovalo na pad uvoza.

Obrazloži kako regionalnom problemu pristupaju predstavnici neoliberalne ekonomske teorije.

Uobičajeno se smatra da postoji regionalni problem kada neka regija odstupa od nacionalnog prosjeka u nekim važnim pitanjima kao što su;visoka i trajna nezaposlenost, niska razina i spor rast BDP-a per capita, visok stupanj ovisnosti o uskoj industrijskoj bazi, nagli pad proizvodnje, neodgovarajuća opremljenost infrastrukture, velike migracije izvan regije. Zastupnici neoliberalne ekonomske teorije ove razlike smatraju privremenima i u biti kratkoročnima, jer će po njihovom mišljenju, s vremenom tržišne snage utjecati na uravnoteženje  razine razvijenosti regija. Iz ovog slijedi da bi uz pretpostavku  da su rad i kapital savršeno mobilni, bez ikakva ograničenja napuštanja ili ulaženja u regije, regionalne razlike trebale nestati.

Obrazloži kako regionalnom problemu pristupaju predstavnici kejnezijanske ekonomske teorije.

Smatra da je potrebna veća intervencija države, jer se smatra da slobodno tržište djeluje na način da povećava, umjesto da smanjuje regionalne razlike. U pravilu iz siromašnijih regija emigrira mlađa i obrazovanija radna snaga, a ostaje starija i manje produktivna.. u tom slučaju državna intervencija  nije više dodatak tržištu, već mora biti toliko snažna da spriječi  stalnu divergenciju regija, tj. da spriječi  migracije radne snage i potiče nove tvrtke da lociraju  svoje poslovne aktivnosti u takvim regijama.

Objasnite suštinu teorije velikog udara.

Teorija velikog udara sastoji se od transfera štednje iz okruženja u siromašne regije kao i teorija kompleksnog razvoja kojoj bi bio cilj održavanje interne i eksterne ravnoteže.

Koje su ekonomske posljedice monocentričnog razvoja Hrvatske?

Danas se u Zg. Nalazi oko 36% poduzetnika, 38% zaposlenih, poduzetnici sa sjedištem u Zg. Ostvaruju oko 50% aktive, ostvaruju oko 45% izvoza...  dakle svi ti relevantni podatci pokazuju izuzetnu dominaciju Zg. Što uzrokuje pad konkurencije i rasipanje resursa u manje razvijenim regijama.

Nabroji osnovne elemente strategije regionalnog razvoja i regionalne politike prema dokumentu: "Razvojni prioriteti RH 2002-2004".

-do 2010. smanjiti odnos između regija na 2:1; -u istom razdoblju nacionalnom politikom smanjiti dosadašnje razlike u području zapošljavanja, zdravstva i obrazovanja za 25%.; -poboljšati uvjete za život i razvoj u specifičnim regijama, -izgraditi regionalni sustav, -uskladiti regionalni sustav sa sustavom EU

- osnovati povjerenstvo za regionalni razvoj i politika, -ustrojiti regionalnu politiku na način da RH  u najkraćem roku počne rabiti sredstva fondova za regionalni razvoj EU; -županije, gradovi i opčine također će sudjelovati u ostvarivanju regionalne politike.

Objasnite koja su to dva najvažnija gospodarska aspekta privatizacije.

Privatizacija ima dva gospodarska aspekta: korporativni koji Podrazumijeva realokaciju prava upravljanja, što znači ekonomsku liberalizacije i reduciranje utjecaja birokratskih struktura na poslovanje, te financijski na poslovanje, te financijskim kojim privatni financijski tijekovi supstituiraju državnu financijsku distribuciju.

Objasnite u čemu je bit nedostatka koncepta «društvenog vlasništva».

Temeljna primjedba koncepciji društvenog vlasništva je zapravo nepoznat titular vlasništva. U tom se smislu društveno vlasništvo  ustanovljuje kao vlasnički oblik samoupravljačke ekonomije. Bez oblika vlasništva nije moguće postići  mobilnost kapitala, dakle njegovu tržišnu pokretljivost  prema najisplativijim projektima.

Opišite sadržaj i specifičnosti hrvatskog privatizacijskog modela.

PRETVORBENA ETAPA- pretvorba društvenog vlasništva započeta je sredinom 1991. pretvorbom se omogućuje vlasnička transformacija iz neodređenog društvenog vlasništva u određeni oblik vlasništva. Projekt pretvorbe obuhvatio je 2876 od ukupno 3600 poduzeća, kojeg je nadzirala agencija za restrukturiranje i razvoj. postojale su 4 varijante pretvorbe, koje su mogle koristiti pojedinačno ili kombinacijom;OTKUP- sklapa se ugovor s agencijom, plača procijenjena vrijednost i postaje se vlasnik, DOKAPITALIZACIJA-ili ulaganje kapitala u poduzeće –postaje se vlasnik., PRETVARANJE DUGA U ULOG-npr. banka svoje potraživanje od poduzeća može zamijeniti za dionice tog poduzeća, PRIJENOS DUGA ILI UDJELA DRŽAVNIM FONDOVIMA-ostatak vrijednosti poduzeća, nakon što su preferirani kupci ostvarili svoje pravo i nakon što su ulagači i vjerovnici namirili svoja potraživanja, pripadalo je fondovima.Postojala su tri modaliteta otplate kupljenih vlasničkih udjela tj. dionica: gotovinska otplata u nacionalnoj valuti, plaćanje državnim obveznicama, plaćanje tzv. starom deviznom štednjom..model je prvobitno predviđao kako ukupna visina popusta koju ostvaruje preferirani kupci ne može prijeći 40 % procijenjene vrijednosti poduzeća. No u praksi su se pojavljivali i dr. oblici popusta. Npr. koliko nije bilo zainteresiranih kupaca za neko poduzeće po procijenjenoj vrijednosti, fond je mogao to poduzeće prodati po nižoj cijeni. Kako bi stimulirali gotovinske naplate agencija i fond omogućivali su daleko više od propisanih. Izvršene uplate svjedoče o izrazitoj sporosti financijskog za razliku od formalnopravne pretvorbe.

PRIVATIZACIJSKA ETAPA-ovom etapom trebao je biti okončan proces vlasničke transformacije i uspostave pune tržišne ekonomije. Zbog velike procijenjene vrijednosti kapitala tur. industrije u pretvorbenoj etapi, tek je manji dio hotelskih kapaciteta pronašao konačne vlasnike, dok je veći dio prenesen fondovima. Privatizacijska etapa obuhvatila je također i privatizaciju velikih sustava koji nisu sudjelovali u pretvorbenoj etapi. Proces privatizacije započeo je donošenjem Odredbe vlade RH iz 1993., kojim se ukida pravo zaposlenih, da bez popusta, ali s pravom prvenstva kupe preostalih 50% vrijednosti poduzeća. Konačna etapa vlasničke transformacije započinje 1995-1996g. donošenjem zakona o privatizaciji. Tada se hr. Fond za razvoj pretvara u Hrv. fond za privatizaciju koji je preuzeo brigu nad portfeljem u privatiziranim bivšim društvenim poduzećima kojim su raspolagali pored samog HPF-a i zdravstveni i mirovinski fond. HFP obavlja prodaju javnom dražbom ili izravnom pogodbom. Drugi je model kuponska privatizacija.

U čemu se sastoji bitna razlika između modela kupnje i modela dokapitalizacije? Kakve su mikroekonomske i makroekonomske implikacije?

Dokapitalizacija je ulaganje je ulaganje kapitala u poduzeće. Razlika između kupnje i kapitalizacije je u tome što u slučaju kupnje uložena sredstva postaju prihod  fonda i nemaju nikakve veze s poduzećem u koje se ulaže.

U kakvoj su relaciji procesi pretvorbe i privatizacije s gospodarskim rastom i razvojem?

Hrv. proces privatizacije i tržišnog restrukturiranja gospodarstva teče na dvije razine: na institucionalnoj razini pretvaranja društvenih poduzeća u društva kapitala, prometa s dionicama, formalnopravnog restrukturiranja poduzeća u trgovačka društva, ustroja tržišta vrijednosnih papira, restrukturiranje je praktički u završnoj fazi. Krajem 1998. nakon završetka kuponske privatizacije i prodaje preostalog dijela državnog portfelja javnim dražbama ili izravnim pogodbama, državni portfelj je smanjen na 4% svoje početne nominalne vrijednosti. Osobito je osjetljivo pitanje realnih izvora kapitala potrebnog da bi se privatizacija zaista i završila. Domaći izvori kapitala bitno su reducirani, jer su ratna zbivanja s jedne i tranzicijska recesija s druge strane učinili od domaće štednje insignifikantnu veličinu. Inozemna ulaganja čine praktički nebitan iznos u svim tranzicijskim gospodarstvima pa tako i u hrv. osim toga pretežita inozemna financiranja usmjerena je na alimentaciju tekuće potrošnje i servisiranja inozemnog duga tih zemalja. Ostaju dakle domaći izvori uz otvaranje i stimuliranje inozemnih ulaganja. Stoga je iznimno bitno pronaći mjeru između razvojne strategije koja znači ubrzani gospodarski rast, rast zaposlenosti i izvoza, ali u sebi krije opasnost od inflacije s jedne stabilizacijske strategije koja znači stabilnost cijena i uvjete privređivanja, ali u sebi krije opasnost od daće rasta nezaposlenosti s druge strane.

Koje su specifičnosti privatizacije banaka?

Prva etapa privatizacije banaka 1990.-1993. bila je uslijed ratnih zbivanja i najveći komitenti su postali vlasnici temeljem osnivačkih ulaganja, a apsurd tome je bio što su oni istodobno bili i najveći dužnici. To je otvorilo prostor špekulacijama i, manipulacijama kreditnom i novčanom masom u uvjetima inflacije  koja je ponekad iznosila i do 1%dnevno.. drugi apsurd je bio da se bankama omogućilo da revaloriziraju svoje plasmane komitentima osobito u tur. i agroindustriji. Temeljem nepodmirenih i revalorizacijom višestruko nominalno uvećanih potraživanja banke su postale vlasnici svojih bivših vlasnika tj. komitenata. Glavne silnice privatizacijskih zbivanja prelamale su se preko bankarske industrije u drugoj polovini 1990.g. kao što su nelikvidnost, blokade i stečajevi dijela bankarske industrije, sanacija banaka te na kraju njihova privatizacija predajom pretežito inozemnim investitorima. Glavni problem je bio restriktivna monetarna politika koja je uzrokovala1998.g. bankarsku krizu i nenaplaćenih novčanih potraživanja od 93%.. proces sanacije banaka završen je prodajom rehabilitacijskih banaka uglavnom inozemnim ulagačima.

Objasnite efikasnost monetarne politike stabilizacije.

Se može razmotriti iz odnosa IS krivulje i promjena LM krivulje i to u varijantama:

a) ako IS krivulja siječe LM krivulju u području niske zaposlenosti, nacionalnog dohotka –y-, i kamatnjaka –r- , gdje je LM vodoravna zbog potpune elastične špekulacije potražnje za novcem, praktički je vrlo malo Povećanje nacionalnog dohotka, jer je cijelo vrijeme Povećanje novčane ponude apsorbira špekulacijska potražnja za novcem.

b) Ako IS krivulja siječe LM krivulju u području visoke zaposlenosti, nacionalnog dohotka i kamatnjaka gdje je LM okomita zbog nepostojanja špekulacijske potražnje u klasičnom smislu, tada će cjelokupna novčana ponuda biti apsorbirana u transakcijskoj potražnji, uzrokujući povećanje nacionalnog dohotka. To je situacija vrlo visoke efikasnosti monetarne politike.

Objasnite efikasnost fiskalne politike stabilizacije.

Prikazuje se na LM krivulji I IS krivulji.

a) uz potpunu elastičnost LM krivulje ekspanzivna fiskalna politika utjecat će na veliko povećanje nacionalnog dohotka (s yo na y1). Porast potrošnje države G financira se zaduživanjem. Uz fiksni M (novčanu masu) to utječe na porast kamatnjaka. Mali porast kamatnjaka zbog elastičnosti špekulacijske potražnje za novcem potpuno je eliminiran ostavljajući tako većinu novca za poslovne transakcije.

b) U slučaju potpune zaposlenosti  (LM okomita) fiskalna politika (IS4 na IS5) je neefikasna, jer je rezultat isključivo Povećanje kamatnjaka. Dakle efikasnost fiskalne politike ovisi o elastičnosti LM krivulje I konjunkturnom položaju privrede, odnosno o fazi ciklusa u kojoj je gospodarstvo.

Objasnite bit i suštinu Phillips-Okunovog modela.

Phillips-Okunov model zaokružen je u odnosu na međuzavisnost inflacije, nezaposlenosti i privrednog rasta. Pravo značenje Phillipsove krivulje je u tome da je u tom teorijskom pristupu moguće smanjiti nezaposlenost po cijenu nešto više inflacije, što je stajalište kejnesijanaca (inače se uz porast cijena kao ovisna varijabla kod te krivulje može uzeti još i porast plaća).

Okun je kasnije  samo upotpunio i ponešto proširio to značenje: svojim zakonom on pokazuje da se na svakih 1% nezaposlenosti iznad prirodne stope nezaposlenosti gubi 2,5% društvenog bruto proizvoda. Okunova krivulja pokazuje inverznu korelaciju nezaposlenosti i rasta (usporavanjem rasta- povećanje nezaposlenosti, klizanje niz okunovu krivulju).

Je li u Hrvatskoj ostvarena unutarnja i vanjska ravnoteža; ako nije, kojim bi se mjerama mogla ostvariti?

U hrv. nisu razvijene institucije i mehanizmi tržišne i financijske privrede, a racionalnost ponašanja poduzeća je ista.. ujedno postoje i bitne strukturne razlike. Potrebno je; Politika zaštite domaće proizvodnje, Povećanje izvoza, Povećanje proizvodnje. Restrukturiranje i privatizacija banaka, poduzeća, reforma javnih financija i sl. Aktiviranje raspoloživih resursa...

Koje su glavne konkurentske prednosti i nedostaci hrvatskog gospodarstva?

Nedostaci; tehnološka zaostalost u dužem razdoblju, velika cijena novca za 3 puta veća nego u inozemstvu, preveliki uvoz, što potkopava domaću proizvodnju, visoka kamatna bankarska stopa, fiskalni i dr. troškovi. Prednosti: veliko opće znanje i obrazovanje, može pomoći tečaj nacionalne valute čineći domaću proizvodnju konkurentnijom

Koje povoljnosti i nepovoljnosti hrvatsko gospodarstvo može imati od globalizacije svjetske ekonomije i kako bi se trebalo uključit u te trendove?

U fazi obnove hrv. gospodarstava i socijalne strukture treba imati na umu vlastite mogućnosti i interese. To Podrazumijeva da se ukupna optimalizacija ostvaruje na duži rok, s time da je u početnoj fazi prvenstvena zadaća ubrzanje gospodarskog razvoja na trajnijoj osnovici, Povećanje zaposlenosti i stvaranje uvjeta da ljudi bolje žive uz prihvatljivu razinu ekonomske stabilnosti. Sve to Podrazumijeva razvoj vlastite strategije i pojedinih gospodarskih politika, sve do industrijske i dr. politika i njihovo fino fazno podešavanje radi ostvarenja nacionalnih ciljeva, ubrzanog rasta, zaposlenosti, konkurentnosti i socijalne ravnoteže. Potrebno je učiniti; ekonomsku politiku ponude i potražnje, odmjerenu fiskalnu politiku sa smanjenjem fiskalne presije, nova kvalitetna politika u socijalnom području od obrazovanja, zdravstva, kulture i znanosti u širem smislu do rješenja pitanja na području mirovinsko invalidskog osiguranja. U tom imperativu, za ostvarenje izvrsnog, osnovica je za međunarodnu konkurentnost bez koje se u budućnosti neće moći opstati. Konkurencija dobiva nove dimenzije, te cijenom prestaje biti temeljni parametar konkurentnosti. Glavni kapital neće više biti novac već znanje.

Uloga države u gospodarskom razvoju.

Kada se radi o državnom posredovanju o potrošnji, tu se uglavnom radi o pružanju usluga, obrazovanja, zdravstva, znanosti, kulture, socijalne skrbi,, obrane, javne sigurnosti, pravosuđa.... uloga države  gospodarstvu  i njezin tretman u ekonomskoj teoriji mijenjali su se od merkantilizma, kao prvog cjelovitog pogleda na gospodarski život, pa sve do suvremene prakse i gledanja na funkcije što ih država ima u privrednoj aktivnosti društva. Teorija ekonomskog liberalizma u kojoj je uloga države u gospodarstvu reducirana na održavanje globalnih uvjeta u kojima se gospodarske aktivnosti mogu nesmetano odvijati , te utvrđivanje osnovnih pravila o prometu roba i novca.

Uloga države u gospodarskom razvoju uobičajeno se mjeri udjelom državnog proračuna i javne potrošnje u bruto domaćem proizvodu.

Financiranje javne potrošnje: javni prihodi, javni rashodi, izravni porezi, neizravni porezi.

Zakonom  iz 1990.g. hrv. je odlučila način financiranja javnih potreba, tim je zakonom učinjen prvi korak u reformi ukupnog fiskalnog sustava, posebice u njegovoj reintegraciji. Riječ je naime o objedinjavanju poreza, doprinosa i dr. parafiskalnih davanja, tako da se najveći br. doprinosa  i sl. Davanja supstituirao porezima. Javni prihodi –državnog proračuna sastoje se, kako je to zakonom precizno određeno, od tekućih prihoda- poreznih i neporeznih prihoda, kapitalnih prihoda i potpora. Porezi su najvažniji financijski instrumenti pomoću kojih država financiraju podmirenje javnih potreba. U neporezne prihode ubrajaju se dobiti od javnih poduzeća, upravne pristojbe, novčane kazne, naknade za ceste i sl. Kapitalni prihodi obuhvaćaju primitke od prodaje nefinancijske imovine kapitala-zemljišta, građevinski objekti... potpore su primici bez protuobveze, neplativi, neobvezni... Javni rashodi imamo redovne i izvanredne., proizvodne i neproizvodne, osobne i materijalne, novčane i naturalne. Veličina rashoda u osnovi je određena veličinom prihoda. Kapitalni rashodi i neto posudbe mogu se definirati kao izdaci za nabavu zemljišta, nefinanciranje imovine, zaliha i sl. Porez na dohodak-izravni, porez na dobit-neizravni, PDV-izravni, trošarine-izravni, carine-izravni.

Prihodi i rashodi lokalnih i regionalnih jedinica.

Prihodi proračuna lokalnih i područnih jedinica mogu se podijeliti prema standardnoj kvalifikaciji na; porezne, neporezne, kapitalne prihode. Najveći dio poreznih prihoda ostvaruje se porezima i prirezima na dohodak. Ukupni rashodi i neto otplate jedinica lokalne i područne samouprave sastoje se od tekućih  i kapitalnih izdataka, te neto otplata.

Financiranje deficita konsolidirane opće države.

Zaduživanje ostaje važan način saniranja proračunskog deficita. Država se, kao što je već rečeno, može zadužiti u zemlji: kod bankarskog sustava i nebankarskih izvora u inozemstvu. Tako se zaduživanje kod domaćih banaka-monetizacija deficita može povećati novčanu masu potaknuti inflatornu spiralu. Zaduživanje u nebankarskom sektoru objektivno ograničava privatne investicije i Povećava kamate. Zaduživanje u inozemstvu implicira manju domaću potrošnju u slijedećim godina.

Domaći i vanjski dug središnje države.

Javni dug obuhvaća tri komponente: unutarnji i vanjski dug i garantirani javni dug. Unutarnji i vanjski javni dug i garantirani javni dug. Unutarnji i vanjski javni dug mogu se definirati kao zbir potraživanja koja domaći i inozemni vjerovnici imaju u danom trenutku prema državi. Službena statistika nas tretira unutarnji i vanjski dug središnje države kao dug RH, inozemni dug RH obuhvaća osim duga središnje države i dugove HNB, poslovnih banaka i gospodarstva te inozemna izravna ulaganja.

Tko određuje tekuće mjere monetarne politike u nas?

Regulira je i provodi HNB. Proces monetarnog osamostaljenja započeo je 1991, kada je tadašnji guverner uskratio pravo na povlačenje sredstava iz primarne emisije, povlačenje gotovog novca i pristup deviznom tržištu, tj. isključio je iz monetarnog sustava.

Navedite osnovna obilježja i uzroke hiperinflacije.

Rezultat je spleta  okolnosti koji tipično uključuje; budžetsku krizu, nemogućnost državnog zaduživanja u inozemstvu, što rezultira tiskanjem novca bez pokrića.

1.      Na koji je način provođena monetarna politika tijekom hiperinflacije?

'92.g. prvi pokušaj stabilizacije-učinjena 3 skupa mjera; mjere usmjerene ka plaćama, mjere usmjerene ka kontroli državne potrošnje, mjere usmjerene inflatornim očekivanjima.

Kada je i na koji način provedena linearna sanacija bankarskog sektora?

S današnje vremenske distance osobito zanimljivo djeluje ocjena da započeti procesi sanacije banaka predstavljaju  početak kraja procesa konačne rastave interesnih i neformalnih saveza između vlasnika banaka, najviših dužnika, uprave banaka i države. Od 1994-95. sanacija banka je nastavljena, krajem svibnja 95. vlada je proglasila punu eksternu konvertibilnost kune po tekućim međunarodnim transakcijama. To je u osnovi omogučila;primjena zakona iz 1993'92.g. prvi pokušaj stabilizacije-učinjena 3 skupa mjera; 1.mjere usmjerene ka plaćama, 2.mjere usmjerene ka kontroli državne potrošnje, 3.mjere usmjerene inflatornim očekivanjima vjerovnici, tj. u zamjenu za dospjele neizmirene obveze prema inozemnim vjerovnicima izdane su obveznice RH.

Navedite mjere tekuće ekonomske politike provedene od listopada 1992. do listopada 1993. Koje su olakšale provedbu Stabilizacijskog programa.

'92.g. prvi pokušaj stabilizacije-učinjena 3 skupa mjera; mjere usmjerene ka plaćama, mjere usmjerene ka kontroli državne potrošnje, 3.  mjere usmjerene inflatornim očekivanjima

Na što je posebno bio orijentiran prvi Stand by aranžman s MMF-om iz 1994.?

Povećanje limita iznošenja deviza u inozemstvo, primjena deviznog zakona iz 1993.,prestanak važenja bilateralnog sporazuma sa Slovenijom. A osnova potpisa stand by aranžmana je reprogramiranje duga.

Što je omogućilo proglašenje eksterne konvertibilnosti kune po tekućim međunarodnim transakcijama?

Krajem svibnja 1995. Vlada je na prijedlog NBH-a proglasila punu eksternu konvertibilnost kune po tekućim međunarodnim transakcijama (restrikcije su još ostale kod kapitalnih transakcija). To je u osnovi omogućila: primjena Zakona o osnovama deviznog sustava iz listopada 1993., koji je MMF-ov pravni odjel analizirao u dva navrata; povećanje limita iznošenja deviza u inozemstvo; prestanak važenja bilateralnog platnog sporazuma sa Slovenijom i reprogramiranje obveza prema kreditima članica tzv. Pariškog kluba.

Zbog čega je izbila tzv. Druga bankarska kriza i na koji je način riješena (1998.-1999.)?

Poslovna 1998. godina je otpočela uvođenjem PDV-a, no već od ožujka 1998. bankarski sektor skrenuo je pažnju javnosti na sebe izbijanjem afere oko Dubrovačke banke, čime je otpočela druga bankarska kriza. Tijekom 1998 Savjet HNB-a je pokrenuo postupak ocjene mogućnosti i ekonomska opravdanosti sanacije: Dubrovačke, Glumine i Ilirija banke, te ocijenio da je samo kod Dubrovačke banke postoji mogućnost i ekonomska opravdanost sanacije, dok se za ostale dvije predložilo pokretanje stečajnog postupka. Većina «problematičnih» banaka svoj je rast i širenje temeljila na agresivnoj politici privlačenja štednje obećanim visokim pasivnim kamatnim stopama i obračunavanjem visokih aktivnih kamatnih stopa na dane kredite. Novim zakonom o bankama iz 1998, te na njegovom temeljnom donesenim podzakonskim aktima, bitno se promijenila pozicija HNB-a u odnosu na banke. Od HNB.a se Zakonom zahtijevala aktivnija uloga u praćenju bankarskog poslovanja. Bitno složenije okolnosti, izazvane drugom bankarskom krizom, ali i promjenom karaktera fiskalne politike, uvjetovale su i promjenu monetarne politike. Osnovno obilježje monetarne politike u 1998. je kontinuirani napor usmjeren ka lokaliziranju problema, odnosno izbjegavanje širenja bankarske krize na cjelokupni bankarski sustav, u čemu je u osnovi i uspjelo.

Na što je bio orijentiran drugi Stand by aranžman s MMF-om iz 2001.?

Tijekom ožujka 2001. zaključen je novi Stand by aranžman s MMF-om, na rok od 14 mjeseci, tj. do svibnja 2002., u travnju je usvojen novi Zakon o Hrvatskoj Narodnoj banci (stabilnost cijena primarni cilj monetarne politike, zabrana kreditiranja države od strane HNB-a) i liberalizirano je devizno poslovanje pravnih osoba odnosno poduzeća.

Utjecaj osobne potrošnje na gospodarski razvoj.

Osobna potrošnja se definira kao potrošnja kućanstva. Komponirana je od 3. elementa: trajna dobra (automobili, kućanski aparati), ne trajna dobra među koje spadaju prehrambeni proizvodi, odjeća, obuća. Usluge obrazovne, zdravstvene. Porast osobne potrošnje i s tim povezani rast proizvodnje veoma je važan u rješavanju problema nedovoljne zaposlenosti radne snage. To tim više što proizvodnja proizvoda, osobito usluga za osobnu potrošnju, ima naglašeno radom intenzivna obilježja. Također nema sumnje da između osobne potrošnje i produktivnosti rada radnika postoji pozitivna korelacija.

Izvori sredstava za osobnu potrošnju.

Potrošači ostvaruju svoj dohodak koji rabe za osobnu potrošnju na temelju rada, rente. Dohoci bilo da potječu od rada ili pak od vlasništva ili transfernih plaćanja, nisu ravnomjerno distribuirani po njihovim pojedinačnim nositeljima.

Struktura osobne potrošnje.

Izdaci za prehranu bili su u prošla tri desetljeća pojedinačno najvažnija stavka u strukturi izdataka za osobnu potrošnju. Ali veoma dinamičan rast realnih plaća od 1994. uvjetovao je da su se prvi puta u nas izdaci za hranu smanjili na ispod jedne trećine ukupnih izdataka za osobnu potrošnju. Relativna razlika izdataka za piće i duhan višestruko se smanjila, što je dakako pozitivna tendencija, ali opet ostaje pitanje da li se te potrepštine nabavljaju na neregistriranim tržištima. Troškovi stanovanja vidimo da su dosegli najveću potrošnju 2000 godine. Visoki izdaci za zdravstvo do 1998 bili su povezani s tim što su u tu stavku u prethodnim godinama bili uključeni i troškovi higijene, dok su u posljednje 3 godine (1998-2000) oni porasli zbog porasta cijena lijekova, povećanih participacija i osobito sve većeg korištenja privatnim zdravstvenim ustanovama. Izdaci za prijevoz (kupovinu i održavanje automobila, javni prijevoz) i za komunikacije (kupovinu i održavanje telekomunikacijske opreme, poštanske usluge, korištenje telefonom) bilježe znatan rast u posljednjih 15-tak godina, tako da su 2000 godine dosegli 15% osobne potrošnje. Izdaci za rekreaciju i kulturu, zatim obrazovanje te za ugostiteljske usluge bili su razmjerno slaba stavka osobne potrošnje. Troškovi dobara i usluga (izdaci za održavanje osobne njege, kupnju nakita, zatim plaćanje različitih pristojbi i sl.) znatno su porasli, dosegnuvši 2000 godine  7,5% osobne potrošnje. Iz toga svega možemo zaključiti da što se tiče hrane, pića i duhana možemo reći da je njihova potrošnja primjerena našoj gospodarskoj razvijenosti iako imamo jedan nepovoljan trend da se potrošnja povrća i prerađevina kontinuirano smanjuje također i meso i riba. Troškovi stanovanja kod nas se mogu ocijeniti veoma visokima, oni su naime u nas 2000 bili 29.7%, a u prosjeku 9 zemalja EU-a (1994) 25,3%, tako visoki troškovi stanovanja kod nas ponajviše su povezani s visokim troškovima stambene izgradnje i cijenama stambenog prostora. Izdaci za obrazovanje i zdravstvo u okviru su osobne potrošnje u nas veoma niski, čak i niži nego u velikom broju nerazvijenih zemalja.   

Obrazovanje i gospodarski razvoj.

Obrazovanje je potrebno tretirati ne samo kao činitelja gospodarskog razvoja nego istodobno i kao potrošnju kojom se zadovoljava jedan od temeljnih ljudskih potreba. Obrazovanje pridonosi racionalnijem i potpunijem zadovoljavanju ukupnih potreba potrošača, razvija potrebe za novim proizvodnima i uslugama. Obrazovanje je veoma važan dio cjeline životnog standarda u kojem se ostvaruju i ciljevi socijalne politike. Tako npr. podmirivanje jednog, često i najvećeg dijela troškova školovanja putem javnih rashoda omogućuje svim slojevima društva neovisno o njihovoj ekonomskoj snazi, dostupnost svih stupnjeva obrazovanja uz podjednake uvjete. Materijalni okvir razvoja obrazovanja u nas u minulim desetljećima činili su razmjerno visoki javni rashodi za kojih se relativna razina, u pravilu povećavala u privredno uspješnim razdobljima, i obrnuto, smanjivala se u godinama stagnacije i recesije.

Indikatori razvija zdravstvene djelatnosti.

Poslije Drugog svjetskog rata veoma su se poboljšale materijalne, tehničke i kadrovske osnove razvoja zdravstvene djelatnosti. Prošireni su kapaciteti zdravstvenih organizacija, povećao se broj stručnih kadrova i poboljšala se tehnička opremljenost, i zahvaljujući tome mnoge bolesti (endemske) su iskorijenjene, dok su druge zarazne reducirane. Kod nas ljudski činitelj u zdravstvenoj djelatnosti može označiti kao zadovoljavajući, naime prema najčešće korištenom pokazatelju (odnos između broja stanovnika i broja liječnika) RH se «približila» industrijski razvijenim zemljama udaljila od zemalja s niskim i srednjim dohotkom. Međutim zdravstveni djelatnici, posebno liječnici nisu u nas ravnomjerno raspoređeni. Velika je njihova koncentracija u velikim gradovima, dok se u manjim mjestima osjeća nedostatak, osobito liječnika određenih specijalnosti.Također jedan od pokazatelja uspješnosti zdravstvene djelatnosti je trajanje života, koje se je kod nas znatno poboljšalo tako da smo sada u rangu sa industrijski razvijenim zemljama (očekivano trajanje 76 godina)., to znači da se je i smanjila stopa mortaliteta. Također se je i povećao broj privatnih ordinacija nakon zakona o zdravstvenoj zaštiti 1993.

Značenje poljoprivrede u hrvatskom gospodarstvu.

Prvo sto se može zaključiti jest da se važnost poljoprivrede prema svakom od tri temeljna pokazatelja, kontinuirano iako neravnomjerno smanjivala u prošlom gotovo polustoljetnom razdoblju. Navedeni trend samo potvrđuje već navedeno pravilo poznatog transformacijskog modela gospodarskog razvoja: privrednim se rastom smanjuje značenje poljoprivrede. Taj se proces u nas odvijao znatno brže nego u najvećem broju zemalja u svijetu. Udio aktivnih poljoprivrednika u ukupnoj radnoj snazi znatno se brže smanjivo nego doprinos poljoprivrede u formiranju bruto domaćeg proizvoda. To znači da se produktivnost rada u poljoprivredi  rasla brže nego u ostalim sektorima privrede. Na taj se način stvarao jedan od preduvjeta za poboljšanje relativnog ekonomskog položaja poljoprivrede. To je istodobno jedan veliki doprinos porastu produktivnosti ukupnog rada i proizvodnje. Privrednim razvojem poljoprivreda se sve više integrira u cjelinu ukupne gospodarske aktivnosti. Između nje i ostalih sektora privrede uspostavljaju se naime sve brojniji i složeniji odnosi međuovisnosti. U poljoprivrednoj se proizvodnji u sve većoj mjeri rabe inputi nepoljoprivrednog podrijetla (strojevi..) isto kao što sve veći broj radnika nalazi zaposlenje u preradi, prometu, trgovini poljoprivrednih proizvoda te poljoprivrednoj infrastrukturi. Na taj način dolazi do pojma agrobusinessa koji osim poljoprivrede uključuje navedene djelatnosti, koje daju i do 40 % ukupnog dohotka. Poljoprivreda, selo i seljaštvo imaju znatan pozitivni utjecaj i na mnoga područja ukupne aktivnosti društva: od obrambene sposobnosti zemlje do zaštite prirodne okoline.

Zadaće poljoprivrede i njihovo ispunjavanje u nas.

prehraniti domaće stanovništvo i opskrbiti industriju sirovinama poljoprivrednog podrijetla. Poljoprivreda je u nas svoje zadaće ispunjavala s manje ili više uspjeha u pojedinim fazama njenog razvoja.  Izdaci za prehranu su na našim prostorima veoma važna stavka u strukturi stanovništva za osobnu potrošnju, tako je njihova razina u 2000 bila 32,2 % ukupnih izdataka za osobnu potrošnju, a desetljeće prije 1990 čak 50,6 %. Postavlja se pitanje uz kolike troškove ili koliku cijenu je poljoprivreda ispunjavala svoju prehrambenu zadaću? Odgovor je nažalost uz visoke troškove proizvodnje i stoga i uz visoke cijene. Objašnjenje je u tome da je poljoprivreda europskih zemalja visoko subvencionirana. Dok kod nas visoki troškovi i cijene samo su koncentrirani odraz svih problema koji su pratili i prate razvoj naše poljoprivrede i ukupnog gospodarstva. Kad je riječ o izvoznoj zadaći poljoprivrede u nas, valja reći da je od početka 70-tih godina ostvarivan razmjerno visok i rastući deficit, koji je u 1990 dosegao rekordnih 579 mil US$, u slijedeće dvije godine ostvaren je razmjerno niski suficit koji je ustupio mjesto deficitu u 2000 godini u iznosu od 281,8 milijuna US$.

Ciljevi agregatne politike u nas.

Ciljevi: prvo je pitanje vlasništva. U nas postoji dualno vlasništvo i na toj osnovi dva sustava proizvodnje. Najveći dio obradivog zemljišta, oko 4/5, nalazi se u privatnom vlasništvu, a preostala petina u vlasništvu poduzeća i zadruga. Nema nikakvih valjanih razloga zbog kojih bi država trebala ostati vlasnikom toga, iako razmjerno malog, ipak po privatizacijskom potencijalu i učinku veoma važnog dijela obradivih površina. Privatizacija tog dijela zemljišta trebala bi se provoditi najprije denacionalizacijom, a zatim prodajom, dok bi se preostalo zemljište trebalo dati korisnicima putem zakupa i sličnih ugovornih odnosa. Potrebno je također srediti zemljišne knjige i uskladiti ih sa katastarskim podacima. Drugo, potrebno je pristupiti provođenju mjera cjelovite i koordinirane politike uređenja zemljišta. Naime, niti najbolja tehnologija ne može dati pune proizvodne i ekonomske rezultate ako se primjenjuje na zemljištu koje nije zadovoljavajuće uređeno. Kao npr. trebalo bi se srediti navodnjavanje, odovonjavanje, agromelioracija, komasacija, izgradnja poljskih putova... riječ je o mjerama koje najčešće ne mogu izolirano provoditi pojedinačna gospodarstva nego samo udružena od lokalne i državne razine. Treće, postojeća posjedovna struktura kao rezultat dugog i složenog poslovnog razvoja ponajveća je, ako ne i najveća, smetnja razvoju poljoprivrede. Samo u posljednja tri desetljeća (1960-1991) smanjila se prosječna veličina privatnog posjeda s 3,6 na 2,8 ha (s pet parcela u prosjeku). Povrh toga povećao se udio gospodarstva do 3 ha, i to s 57,6 na 69,4%, a smanjila se zastupljenost onih od više od 8 ha. Inače, zakonsko ograničenje veličine privatnog posjeda ukinuto je 1984. Posjedovna struktura ne može bitnije promijeniti u kratkom roku. Stoga je potrebno uz rješavanje vlasničkih odnosa, započeti s pružanjem podrške mjerama kreditne i fiskalne politike, okrupnjavanju posjeda kupovinom i zakupom. Pritom ne bi trebalo isključiti niti preispitivanje postojećih zakonskih propisa o nasljeđivanju.

Objasnite značenje industrijskog razvoja.

Industralizacija se pokazala kao neophodna pretpostavka za gospodarski razvoj gotov svake zemlje. Da bi se svaka zemlja mogla smatrati industrijaliziranom mora zadovoljiti 3 uvjeta: da oko 25% narodnog dohotka izvorno se ostvaruje u industrijskom sektoru, da oko 60% ukupne industrijske proizvodnje ostvaruje u prerađivačkoj industriji. da je oko 10% ukupnog stanovništva zaposleno u industriji.

Na kojem se modelu zasnivala početna faza koncepcije razvoja industrije Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata?

Početna faza koncepcije razvoja industrije Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata zasnivala se na modelima koji suprimjenjivani u zemljama s planskim gospodarstvima. Prednost je dana izgradnji energentskog sektora, posebno elektrifikaciji, a zatim iskorištavanju prirodnih resursa, pa je razvijena crna i obojena metalurgija te bazna kemijska industrija. Težište je bilo na zadovoljavanju domaće potrošnje i supstituciji uvoza, dok je poticanje izvoza imalo sekundarno značenje. Iako se planski sustav pokušavalo ugrađivati tržišne elemente u odsutnosti tržišta kapitala, investicije su ostale naglašeno predmet planiranja. To znači da se struktura industrije nije dovoljno mijenjala ovisno o zahtjevima tržišta, nego više prema planski postavljenim ciljevima. U 70-tim godinama neki prividno povoljni vanjski uvjeti ubrzali su proces izgradnje gospodarske i industrijske strukture, koja se kasnije pokazala neuspješnom. Početkom 80-tih godina vanjski uvjeti za razvoj su naglo se pogoršavali. Pritom se mogu izdvojiti dva glavna negativna činitelja: skokoviti porast cijena nafte i dužnička kriza u svijetu. Ocjenjujući povijesni razvoj hrv. industrije može se zaključiti da su pozitivni učinci brze industrijalizacije uz napuštanje niskoproizvodne poljoprivrede bili znatno umanjeni negativnim učincima planske realizacije autarkične industrijske strukture. Poslije 1960. godine, a osobito poslije 1965. u bivšoj se državi nastoji uvesti više tržišnih elemenata u poslovanje. Upravo navedeno bitno je razlikovalo gospodarstvo bivše države od drugih socijalističkih gospodarstava koja su imala jači utjecaj države i čvršći planski sustav. Rezultat toga je i pojava industrijskih područja, osobito pojedinih tvornica uključujući i vrlo velike koje su u Hrv. bile uspješne. Njihovu sposobnost dokazuje i znatan izvoz Hrv. na konvertibilna područja. Prednost bivše države pred drugim državama istočnog bloka bile su otvorene granice, živi kontakti ljudi, početak razvoja poduzetništva, u čemu su prednjačile Hrvatska i Slovenija.

Navedite i ukratko opišite osnovne faze razvoja industrije.

Prva faza, odnosno početnu industrijalizaciju karakterizira intenzivno usmjeravanje akumulacije i investicija na uspostavljanje temelja prve industrijske strukture u nekoj zemlji, što je praćeno snažnim socioekonomskim promjenama, urbanizacijom i formiranjem klase industrijskih radnika. Dolazi do povećanog zapošljavanja stanovništva i oživljavanja proizvodnje. U drugoj fazi dolazi do kvantitativne ekspanzije industrije povećava se proizvodni potencijal industrije, nastavlja se intenzivno usmjeravanje akumulacije i investicija u industriji, raste udio radnika u industriju u ukupnoj zaposlenosti zemlje te se povećava sektorska proizvodnost. Treću fazu uravnoteženje razvoja karakterizira ispravljanje različitih poremećaja nastalih ubrzanim razvojem industrije, porast uključenosti u međunarodnu podjelu rada, raste uloga tehnike i tehnologije, te dolazi do organizacijskog jačanja i razvoja kadrova. U četvrtoj fazi fazi stabilizacije osnovno je pitanje efikasnost razvoja. Dolazi do kvalitetnije uključenosti u međunarodnu podjelu rada na bazi realizacije komparativnih prednosti, biraju se osnovni smjerovi trajnijeg jačanja pozicije u svjetskoj ekonomiji, te raste uloga znanosti u industrijskome razvoju. Uvodi se sve veća primjena informatike, robotske i automatizacije u industrijskoj proizvodnji, stimulira se tehnološki napredak, a u prvi plan dovodi se pitanje porasta proizvodnosti rada. U petoj fazi, fazi međusektorske diversifikacije industrije dominanta razvojna odrednica industrije postaje znanost. Ustraje se na kompjutorizaciji i automatizaciji u svim etapama proizvodnog procesa, uslijed čega dolazi do gubljenja identiteta klasične industrijske strukture. Visoka efikasnost industrijske proizvodnje i porast slobodnog vremena radnika snažno potiču razvoj ostalih gospodarskih sektora ( osobito uslužnog), te dolazi do relativne deindustrijalizacije privrede.

U kojoj se od faza razvoja industrije nalazi Hrvatska?

Grupa zemalja u razvoju, koje su prošle početne faze razvoja industrije, u kojoj je grupi i Hrvatska, nalaze se u delikatnoj trećoj fazi industrijskog razvoja. To su zemlje u kojima je naglašeni zadatak otklanjati strukturne disproporcije, provoditi promjene s ekstenzivnog na intenzivniji razvoj, pri čemu je važno pitanje povećanja razmjene s inozemstvom. Faza uravnoteženja razvoja je vrlo važna faza u razvoju industrije neke zemlje, jer u toj fazi određuje budući razvoj industrije u nekoj zemlji.

Objasnite glavne razloge pada industrijske proizvodnje u tranzicijskim zemljama.

Osnovni problem s kojim se suočava industrijska politika tranzicijskih zemalja odnosi se na činjenicu da se alokacija resursa u prošlom sustavu odvijala po principu planske, a ne tržišne ekonomije. To pokazuje na svu složenost industrijske politike u uvjetima tranzicije, koja se ne suočava s tržišnim neuspjesima, već s nepostojanjem ili djelomičnim postojanjem tržišta. U takvim uvjetima nužnost državne intervencije proizlazi sama po sebi. Jedino država svojim legislativnim mjerama može povećati odgovornost svih sudionika na tržištu (poduzeća, kućanstva, radnika), kako bi se na što je moguće brži način prilagodili novim tržišnim uvjetima. Vidljivo je da su u proteklih deset godina gotove sve tranzicijske zemlje uspjele postići makroekonomsku stabilnost i liberizaciju cijena, dok kamen spoticanja još uvijek čini institucionalni i zakonski okvir. Navedeno čini problem i u oblikovanju zdrave i snažne industrijske politike. U trenutku uvođenju programa ekonomske reforme dolazi do drastičnog pada industrije proizvodnje u svim istočnoeuropskim zemljama. Kao što se može primijeniti do 1998. godine, razina industrijske proizvodnje premašila je predtranzicijske vrijednosti jedino u Mađarskoj i Poljskoj. Ako usporedimo kretanje hrvatske industrijske proizvodnje s neponderiranim prosjekom tranzicijskih zemalja, možemo uočiti da drastična razlika postoji jedino 1991. godine, što se objašnjava ratom. Glavni razlozi takvom padu industrijske proizvodnje proizlaze iz oskudnog odgovora od strane ponude. Iako su oni često osporavani od strane brojnih ekonomista, među najvažnijim treba istaknuti:restriktivne makroekonomske politike, koje su uvele nove vlade – često pod utjecajem MMF-a; brojni eksterni šokovi kojima su bile izložene te ekonomije – među najvažnijima treba istaknuti raspad tržišta bivših socijalističkih zemalja; dugoročne poteškoće s kojima su se morala suočiti poduzeća uslijed prilagođivanja radikalno novom okruženju. U takvim okolnostima središnji prioritet industrijske politike je porast produktivnosti, a time i efikasnosti nacionalne ekonomije. Nedostatak planskih ekonomija činile su vrlo loše menadžerske sposobnosti, te je stoga zadatak industrijske politike tranzicijskih zemalja unapređenje korištenja ljudskih i drugih resursa putem boljeg menadžmenta. U srednjem i dugom roku treba razvijati intra-industrijsku trgovinu, koja karakterizira trgovinu razvijenih zapadnih zemalja. U okviru uspješnih industrijskih politika zapadnih zemalja velika pozornost pridaje se i razvoju malog i srednjeg poduzetništva. Stoga bi se u okviru ekonomske politike tranzicijskih zemalja trebala pridati posebna pozornost navedenom sektoru. Njegov razvoj treba potaknuti beneficiranim kreditima od strane države, što je moguće samo ako postoje dobro razvijene financijske institucije.

Navedite koje su se strukturalne promjene dogodile u hrvatskoj industriji tijekom 90-ih.

Prilikom analize strukture hrvatske industrije mora se uzeti u obzir činjenica da se radi o industriji zemlje koja je znatno stradala u obrambenom Domovinskom ratu s velikim smanjenjem tržišta te recesijom u okruženju. Paralelno s takvom situacijom započeo je i tranzicijski proces u Hrv. Uslijed svih tih burnih događanja došlo je do smanjenja društvenog proizvoda i svih ostalih makroekonomskih agregata, što se naravno odrazilo i na industrijsku proizvodnju. Industrijska proizvodnja u Hrvatskoj smanjivala se konstantno od 1989.do 1994. godine, najveći pad je bio na prijelazu iz 1990 u 1991 godinu, što ne čudi jer je to razdoblje početka ratne agresije na Hrvatsku. Takvo drastično smanjenje industrijske proizvodnje RH trajalo je do 1994. godine kada se ono usporava, 1995 gotovo stagnira, aod 1995 do 1998. godine trend je pozitivan. Tijekom 1999. godine ponovo dolazi do blagog smanjenja industrijske proizvodnje. U promatranom razdoblju došlo je do velikih promjena u strukturi društvenog proizvoda industrije Hrvatske. Smanjen je doprinos prehrambene industrije, strojogradnje, proizvodnje motornih vozila, medicinskih i optičkih instrumenata te radiotelevizijskih i komunikacijskih aparata, a povećan je udio proizvodnje duhanskih proizvoda, tekstila, papira i kemijskih proizvoda. Tijekom 1997 i 1998 dolazi do laganog rasta industrijske proizvodnje koji nosi obilježje granske diferencijacije. Pri tome su negativne stope ostvarene u proizvodnji električne energije, proizvodnji sirove nafte i plina, proizvodnji odjeće....dok pozitivan rast bilježe proizvodnja hrane i pića, proizvodnja celuloze i papira... Tako hrvatska industrija koja je uživala izvjestan ugled u zemlji i svijetu uz malo odličnih iznimaka većim dijelom je svedena na nekonkurentnu, ne sofisticiranu proizvodnju zbog koje se što zbog svoje strukture i kvalitete, što zbog troškova i cijena, teško prodaje. Ne može se danas jedna nacionalna proizvodnja steći međunarodni ugled i tržište oslanjajući se samo na nekoliko dobrih proizvoda.

Zbog takve loše industrije naravno i nezaposlenost je rasla.

Navedite strateška pitanja hrvatske industrijske politike?

Strateška pitanja hrvatske politike su: modernizacija i tehnološki napredak, diferencijacija proizvoda, internacionalizacija industrijskih poduzeća, promocija izvoza, stalno obrazovanje zaposlenih, razvojno-istraživački rad, inventivnost i inovativnost. Na temelju iskustva visokorazvijenih europskih i istočnoazijskih zemalja moguće je izvesti odgovarajuće mjere za postizanje uspješne industrijske politike Hrvatske. Za njen razvoj presudni su odgovarajući preduvjeti na makroekonomskom planu. Prije svega, nužno je postizanje makroekonomske stabilnosti s niskom inflacijom, niskim stopama nezaposlenosti i niskim fiskalnim deficitom. U okviru takve politike Hrvatska bi u osmišljavanju svoje industrijske politike trebala dati prednost primjeni horizontalnih mjera koje se uglavnom odnose na: - državno investiranje u infrastrukturu posebno, u transport i komunikacije; -doškolovanje i prekvalifikaciju radnika koji izlaze iz industrija koje se zatvaraju, razvoj programa doškolovanja mladih nezaposlenih radnika, te na programe rješavanja dugoročne nezaposlenosti, -stvaranje novih oblika potpore razvoju i istraživanjima, poticanje rasprostiranja tehnoloških dostignuća, jačanje znanstvene i stručne međunarodne suradnje,  - stvaranje mreža agencija za pomoć malim i srednjim poduzećima koja bi rasprostirala informacije o mogućnostima kreditiranja, o novim tehnologijama, o mogućnostima obrazovanja, izvoza proizvoda i slično. - utjecaj na stvaranje novih tržišnih struktura, i to kako politikom prema malim i srednjim poduzećima, tako i kontrolom preuzimanja i pripojenja poduzeća, antimonopolskom politikom, poticanjem inozemnih izravnih ulaganja, - odnos prema individualnim-gubitašima. U svijetu se uglavnom napušta subvencioniranje njihove proizvodnje, te se prelazi na subvencioniranje troškova njihova izlaska s tržišta. To je osobito važno u današnjim uvjetima kada je na redu sanacija poduzeća, -provođenje politike zaštite okoliša, -privatizaciju i reformu ostalih javnih poduzeća, -poticanje unutarnjeg regionalnog rasta. Kako bi se navedeno postiglo, državi stoje na raspolaganju različiti oblici mjera za provedbu ovakve industrijske politike: od subvencija i poreznih olakšica, pa bi do deregulacije i privatizacije. Svaka od njih ima svoje troškove i koristi koji moraju biti pomno razmotreni pri odluci o primjeni neke od tih mjera. Prema OECD-u poželjno je da programi državne pomoći imaju četiri osobine: moraju biti privremeni, moraju biti transparentni, moraju biti vezani uz postupno ukidanje viška kapaciteta, moraju što je moguće manje iskrivljavati relativne cijene. Upravo ovakav scenarij trebala bi slijediti hrv. industrijska politika kako bi što prije sustigla gospodarstva razvijenih tranzicijskih država Europe, te kako bi se priključila utrci u punopravno članstvo u Europskoj uniji.  

kojim se vezama može govoriti između prometa i gospodarstva u cjelini?

Promet je veoma važna gospodarska djelatnost. U strukturi BDP-a različitih zemalja promet čini od 5-8% (u Hrvatskoj 6-8%). Ova djelatnost važna i po broju zaposlenih jer je u njoj zaposleno oko 7% ukupnog broja zaposlenih s tendencijom brzog rasta u telekomunikacijama. Zbog kapitalnointezivne prirode ova djelatnost apsorbira od 20-25% ukupnih investicija, osobito u zemljama u razvoju  (u Hrvatskoj je 1993. to bilo čak 36%). Računa se da je više od 20% kredita Svjetske banke namijenjeno projektima razvoja prometa. Može se govoriti o brojnim oblicima veza i međusobnog utjecaja prometa i gospodarstva, ali one se mogu svrstati u četiri osnovne: promet omogućuje odvijanje procesa reprodukcije; prometne grane su veliki potrošač produkcije ostalih sektora, promet je bitan čimbenik povećanja specijalizacije i društvene podjele rada , promet snažno djeluje na društveno-političke aspekte razvoja utjecajem na jačanje jedinstva i povezanosti tržišta, jedinstva naroda, formiranja i jačanja integriteta države, uspostavom i razvojem veza s drugim državama, podizanjem obrazovne, kulturne i opće civilizacijske razine i slično.

Kakav je, u globalnim razmjerima, odnos rasta turističkog proizvoda i kretanja makroekonomskih agregata?

Turistička industrija zasigurno je jedan od najdinamičnijih sektora suvremenog gospodarstva u globalnim razmjerima. Dugoročni trendovi i stope rasta kazuju kako je rast produkta u turizmu praktički dvostruku veći od rasta makroekonomskih agregata nacionalne privrede.

Objasnite anticiklički karakter turističke djelatnosti.

Razvidno je kako turizam ima jasno anticikličko djelovanje u doba recesije, kako za razvijena tržišna gospodarstva, tako možda još i više kada se radi o zemljama u razvoju. Razdoblje 1980-tih moglo bi se uzeti kao vrlo reprezentativno u potvrdi ove teze. To je desetljeće naime, obilježeno dubokom gospodarskom recesijom razvijenih gospodarstava s jedne strane, a s druge ga obilježava snažna ekspanzija turističke industrije.

Što je to koeficijent geopolitičke elastičnosti turističke potražnje?

Ograničenje koje utječe na kontinuitet rasta turističkog outputa u duljem razdoblju, pojava je koju bismo mogli nazvati koeficijentom geopolitičke elastičnosti potražnje za turističkom proizvodom. Kao što je znano koncept elastičnosti standardno je sredstvo ekonomske analize ponašanja ključnih varijabli u tržišnom okružju. Pri tome je uobičajeno definiranje elastičnosti i neelastičnosti neke pojave. Vrlo se rijetko pojavljuje mogućnosti uporabe koncepta ekstremnim vrijednosti tj. savršene elastičnosti, što znači da koeficijent elastičnosti može poprimiti sve vrijednosti od nule do beskonačno: 0 ³ E £ ¥. Jedna od rijetkih situacija savršene elastičnosti jest upravo geopolitička elastičnost potražnje za turističkim proizvodom. Pri stabilnim geopolitičkim uvjetima turistička potražnja za određenom destinacijom kontinuirano raste. Primjer za takav dinamičan kontinuirani rast bliskoistočne su destinacije. Iako tako promjena stabilnosti (npr. rat na Bliskom istoku) ne samo da smanjuje potražnju nego je praktički svodi na nulu. Zato elastičnost potražnje može biti snažno ograničenje željenom ubrzanom kontinuiranom rastu turizma.

Kakve je odnos investicija i opadajućih stopa rasta u turizmu?

Zakon opadajućih stopa rasta koji je opaziv u gotovo svih gospodarskih indikatora, pa tako i u turističkog proizvoda. Zakon opadajućih stopa osobito je važan  pri oblikovanju strategije turističkog razvoja u zemljama u razvoju, odnosno  zemljama koje tek zauzimaju svoje mjesto na globalnom turističkom tržištu. Moglo bi se pak kazati da je ova zakonitost važnija što je zemlja bliže počecima svoje turističke ekspanzije. Naime, što je zemlja bliže startu, baza je niža, pa je svaki rast iskazan u više relativnim pokazateljima, odnosno stopama rasta.

Kod investicija, one se zapravo zanemaruju zbog opadajuće stope rasta. Tj. ako se one ne poštuju, nego se kontinuitet u viskom stopama rasta želi održati pri uvećavajućem GDP-u, sve se svodi na tipičnu pogrešku planskih privreda, odnosno osiguranje sve većih investicija da bi se održala jednaka stopa rasta. Visoku razinu investicija u turizam pak nije moguće osigurati iz domaće štednje, pa se nacionalno gospodarstvo nužno okreće međunarodnom tržištu kapitala, dakle stranim ulaganjima. I tu se krug zatvara. Visoka inozemna ulaganja vrlo djelotvorno povećavaju kapacitet nacionalnog turističkog tržišta, a time i devizni priljev. Međutim, u zemljama u kojima dominira strani kapital u turizmu i odljev deviza temeljem povrata ulaganja je važan.

Analizirajte etape životnog ciklusa turističkog proizvoda.

-iniciranje je gotovo svuda početna istraživačka etapa, koju obilježava mali broj turista avanturista, istraživača željnih novih atrakcija i neotkrivene prirode na račun stabiliziranih destinacija. -Tranzicija je etapa kojom se postupno uspostavlja turističko tržište, razvija se administrativna infrastruktura, definira urbanistička politika, ako se vodi nacionalna politika, ili u slučaju liberalnog pristupa kalibriranje mjera državne intervencije prepušta pritisku slobodnog tržišta, poglavito u sektoru infrastrukture. -Razvoj je etapa visoke turističke razvijenosti neke zemlje ili regije u određenoj zemlji, broj turista premašuje broj lokalnog stanovništva, potrebna je uvozna radna snaga u turističkoj industriji, tržište se širi promocijom dodatnih/umjetnih turističkih atrakcija. -Stagnacija je etapa kada dolazi do viška smještajnih kapaciteta, koncentriranja na paket-aranžmane i kongresni turizam, učestale promjene vlasništva nad objektima, pojava socijalnih i ekoloških problema. -Pad ili oživljavanje je gubitak tržišta, a razlozi su pretežito vikend-turizam i dnevni gosti, konverzija turističkih objekata u druge namjene, ili u slučaju oživljavanja, pronalazak novih atrakcija i novog emitivnog tržišta.

Definirajte granice rasta turističkog proizvoda.

Raščlambom nije moguće utvrditi jasniju povezanost kretanja zaposlenosti u turizmu i kretanja turističkog proizvoda. U 1989 i 1991 godini negativne stope rasta bitno su veće za turistički proizvod. U 1992. negativna stopa rasta zaposlenosti sedam je puta viša od negativne stope kretanja proizvoda. Stope se divergentno, dakle sa suprotnim predznacima, kreću u 1993 i 1994 kada imamo pozitivne stope rasta turističkog proizvoda, a negativne stope kretanja zaposlenosti. Negativne se stope rasta visinom i smjerom podudaraju u 1995. godini da bi u 1996. godini visoka pozitivna stopa rasta proizvoda bila popraćena nutlom stopom rasta zaposlenosti. Uočene oscilacije svojom oštrinom i promjenjivim smjerom uobičajenu analizu elastičnosti na relaciji proizvod – zaposlenost čine upitnom, jer koeficijenti elastičnosti variraju od + 23 do – 10, dakle izvan područja ekonomski objašnjivih fenomena. Spomenuta situacija primarno prouzročena kretanjem turističkog proizvoda čije stope rasta variraju od – 60% do + 32%.

Kakav je apsorpcijski kapacitet zapošljavanja u hrvatskom turizmu?

Cilj poduzete analize bio je razabrati okvire mogućega kretanja zaposlenosti u turizmu. Sagledive varijable projektiranog maksimalnog broja postelja, izvedenog broja noćenja i turista, kretanja potražnje, inovacija u strukturi ponude hrv. turizma te njihovo smještanje u povijesna kretanja i ekspertne procjene dopuštaju nam projekciju apsorbcijskog kapaciteta turističke industrije u zapošljavanju ukupno 110000- 135 000. dakle, pod uvjetom učinkovitog procesa privatizacije, djelotvorne nacionalne turističke strategije, osmišljene investicijske politike i politike izravnih inozemnih investicija, moguće je u idućih 10-15 godina otvoriti 70 000 – 90 000  novih radnih mjesta u turizmu.

Interpretirajte stupanj razvijenosti hrvatskog turizma.

Kategorija inozemnih turista je važna s aspekta definiranja stupnja razvijenosti hrv. turizma. Turistički razvijenim se drži ono gospodarstvo u kojem broj stranih turista premašuje broj lokalnog pučanstva. Ako se u inozemne turiste konzekventno ubroje i turisti iz republika/država bivše Jugoslavije, onda je Hrvatska postala turistički razvijenom zemljom već početkom 1970-tih godina. Ako se pak u inozemne turiste ne ubroje republike/države bivše Jugoslavije sve do njezina raspada početkom 1990-ih godina, onda Hrvatska postaje turističkim razvijenim gospodarstvom početkom 1980-ih godina.knjiga pročitati 381 str.

2.      Karakteristike obrazovne strukture stanovništva Hrvatske.

Obrazovni sustav u RH sastoji se od četiri glavne razine: predškolskog, osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja. Na srednjoškolskoj i visokoškolskoj razini postoje horizontalne i vertikalne varijacije. Time se nastoji ostvariti europski  model obrazovanja koji uvažava što veću prohodnost sustava: za pojedinca ne smije biti prepreka u njegovu profesionalnom razvoju.

3.      Komparativni obrazovni pokazatelji Hrvatske i Europske unije.

Temeljni problemi i ključna mjesta djelovanja nositelja obrazovne politike u području visokog školstva mogli bi se sažeti u slijedećih nekoliko odrednica: -u slijedećem razdoblju potrebno je povećati postotni udio mlađega radnog kontingenta (25-34 godine) u sustavu obrazovanja. Raspoloživi pokazatelji za petnaest članica Europske unije upućuju na veliku razliku u odnosu na Hrv.:2000 zabilježen je postupni udio mlađeg radnog kontigenta u obrazovanju u iznosu od 14,6 %, dok u Hrv. taj udio iznosi svega 5,5%. Promjene na ovom području su posebno važne s obzirom na neprimjerenu obrazovnu strukturu tog dijela radnog kontigenta i sve dinamičnijih promjena na tržištu rada. -Isto vrijedi i za postotni udio starijeg kontigenta (35-59 godina) u sustavu obrazovanja. U zemljama Europske unije 6,9% starijeg radnog kontigenta na određeni način participira u sustavu obrazovanja, a u Hrvatskoj tek 0,3%. Ne treba posebno naglašavati problem ponovnog zapošljavanja starijih osoba u Hrv., pri čemu posebnu ulogu igra njihovo neprimjereno obrazovanje. -Prosječno trajanje studija jedan je od temeljnih pokazatelja učinkovitosti visokog školstva. Sadašnji neuspjesi na ovome području ne mogu se pripisati isključivo ustroju i kvaliteti visokog školstva: dugotrajna recesija hrvatskoga gospodarstva nije pogodovala većim šansama za zapošljavanje netom diplomiranih. Na taj način obrazovni sustav je poslužio kao svojevrsni zatvor i amortizer mogućih socijalnih tenzija. Od ukupnog broja upisanih, studij u propisanom roku završava svega 20% studenata; u Engleskoj ih je čak 90%! Do navršenih 7 godina studija diplomirati uspije još 30% upisanih studenata. Preostalih pedeset posto, odnosno svaki drugi student, ostaje negdje između početka i završetka studija. U slijedećem razdoblju potrebno je učiniti paralelne napore ka povećanju interne učinkovitosti sustava i konsolidaciji ukupnoga gospodarstva zemlje. -Potrebno je uskladiti udio studenata u pojedinim oblicima studija s onima u Europskoj uniji. U zemljama Unije od 13 milijuna studenata (340 na 1000000 stanovnika) približno su dvije trećine studenti stručnih studija. U Hrvatskoj od 1000000 redovitih studenata (220 na 1000000 stanovnika) tek jednu petinu čine studenti stručnih studija. Promjene na ovom području trebaju biti usklađene s promjenama gospodarske strukture u zemlji. -Potrebno je približiti razinu financijskog napora države prema obrazovanju s onim u zemljama Europske unije. Bruto domaći proizvod u Hrv. je 5 puta manji od prosjeka Unije (5000 eura/25000 eura), proračunski rashodi po stanovniku za obrazovanje u Hrvatskoj 7,5 puta manji od prosjeka Europske unije (EU izdvaja prosječno 1500 eura po stanovniku, a Hrv. 1500 kn ili 200 eura!), proračunski rashodi po redovitom studentu u Hrv. su 15 puta ,manji od prosjeka EU (EU izdvaja prosječno po redovitom studentu 15 000 eura, a Hrv. 7000 kn ili 1000 eura.)

Koncept cjeloživotnog obrazovanja.

U uvjetima sve naglašenijih tehnoloških i inih promjena jednom stečeno obrazovanje nije korist pojedinca tijekom njegova cijeloga života. Stoga se u stručnim i znanstvenim krugovima sve više govori o koncepciji cjeloživotnog obrazovanja. Doprinos cjeloživotnog obrazovanja rješavanju problema nezaposlenosti objašnjava se sve užim vremenskim horizontom u kojemu se događaju promjene, te se nijedan pojedinac ne može osjećati sigurnim na tržištu rada. Stanje cjeloživotnog obrazovanja u odabranih 18 zemalja u 1998. godini je veoma ilustrativno. Obuhvat školovanjem mladeži od 7 – 15 godine pokazuje znakove stabilnosti. Nakon 16-te pa sve do 29-te godine, uzrokom različitih čimbenika, obuhvat formalnim oblicima obrazovanja ubrzano opada. Postupak populacije starije od 16 godina, obuhvaćene neformalnim obrazovanjem, kreće se između 40 i 50 % sve do nakon četrdesete godine, kada započinje brže opadati. Pokazatelji za razvijene zemlje (Australija, Kanada, i SAD) govore o sve većoj participaciji odraslih na fakultetima i nekim neformalnim oblicima obrazovanja. Obrazovanje odraslih vrlo je važan segment u sustavu hrv. školstva. Danas se obrazovanje odraslih u Hrv. obavlja u 372 ustanove prema slijedećoj strukturi: srednje škole – 202, pučka otvorena učilišta – 19, ostali – 152. Broj osoba obuhvaćenih obrazovanjem još uvijek je skroman, tim prije ako se ima na umu problem (ne)zaposlenosti u zemlji. Najveći interes u odraslih osoba je prisutan u programima za stjecanje srednje stručne spreme te u programima prekvalifikacije. Nedovršeni procesi tranzicije i neprimjereni oblici stvaranja novih tvrtkih slabi su čimbenici mogućeg vodećeg interesa hrv. poduzeća glede poticanja obrazovanja odraslih. Iskustva visokorazvijenih zemalja upućuju upravo na suprotno: interes kompanija za različite oblike obuke zaposlenih znatno je veći.  

Smjernice budućeg razvoja znanosti u Hrvatskoj.

U uvjetima kada Hrvatska nema jasnu strategiju razvoja znanosti, kada država i gospodarstvo još ne prepoznaju dugoročne efekte ulaganja u znanstvenoistraživačku djelatnost, teško je očekivati da će «unutarnje snage» znanosti biti dovoljne da se položaj znanosti pretvori od posljedice u uzročnika svekolikih promjena u zemlji.

Ukratko komentirajte strukturu prihoda i rashoda središnje i lokalne razine vlasti u Hrvatskoj.

Na temelju iznesenih pokazatelja nije teško prepoznati odnos središnje i lokalne vlasti u RH glede stanja financija. Dominantan udio opće države u ukupnoj javnoj potrošnji, koja je usput rečeno među najvišim u Europi, govorio o još uvijek rigidnoj državnoj strukturi kojoj je glavna uzdanica moć poreznog novca. Na to, na primjer upućuju i podaci prema kojima tri četvrtine prihoda obrazovanja upravo stiglo iz središnje porezne vlasti. Isto je tako potrebno reći da u strukturi rashoda, ionako skromnih, financijskih sredstava lokalne uprave dominiraju ulaganja u objekte javne uprave. Potrebno je također upozoriti na mogući «decentralizacijski šok» kao posljedica podjele središnjih i lokalnih ovlasti i prihoda. Prenoseći gradovima i općinama uz obveze i odgovarajuće prihode, država zacijelo neće nižim jedinicama osigurati takve prihode da bi one mogle nesmetano i samo svojim novcem dovršiti započete projekte. Smatra se da će novim prijedlozima hrv. vlade o decentralizaciji poreznih prihoda niže teritorijalne jedinice doći u priliku svojim novcem financirati dvadesetak posto troškova, pretežito za investicije i dio materijalnih troškova. Ostaje upitnim, međutim problem premošćivanja troškova decentralizacije koji će iznositi oko 1,2 mlrd. Kn. U svemu tome probleme očekuju obrazovanje, zdravstvo, socijalna skrb i ostali segmenti socijalne strukture.

Povijesni nastanak pojma i sadržaja infrastrukture.

Termin infrastruktura preuzet je iz romanskih jezika, u kojima se upotrebljavao za označavanje nepokretnih dijelova prometnog sustava, dok danas se značenje pojma proširilo ne samo na određene materijalne, već i na institucionalne te personalne čimbenike, odnosno sustave u funkciji kompleksnog ljudskog djelovanja.

Teorijski pristup odnosa: infrastruktura-gospodarstveni razvoj.

U razmatranju suodnosa između infrastrukture i izravno proizvodnih djelatnosti najčešće se razmatra djelovanje materijalne gospodarstvene infrastrukture. Ona se uzima kao opći predučinak za proizvodnu potrošnju i opću sposobnost prihoda od investicija. Njezina se središnja uloga sastoji u vidu predučinka u proizvodnji dobara i usluga namijenjenih konačnoj finalnoj potrošnji. Zbog toga su javne investicije u materijalnu infrastrukturu sredstvo ekonomske politike. Materijalna infrastruktura je funkcija veličine gospodarstvenog prostora, razine podjele rada i dostignute razine tehničkog i tehnološkog znanja. Učinci materijalne infrastrukture na ekonomski razvoj ovise o postojanju manje ili više skladnog ili neskladnog odnosa između kapaciteta općih i specifičnih predučinka. S ekonomskog gledišta, infrastruktura omogućava gospodarstvu njegovo funkcioniranje i razvoj. u tom smislu i javlja kao opći input u ekonomskim procesima, koji se polazeći od uloge investicija u ekonomskom razvoju može izraziti uobičajenom funkcijom: ER = f(Ii, Io, d); Gdje su ER = ekonomski razvoj, Ii = investicije u infrastrukturu, Io= investicije u ostale čimbenike proizvodnje, d = ostali čimbenici ekonomskog razvoja, posebno znanja i sposobnosti ljudskih resursa.

Energetski sektor u Hrvatskoj: nositelji; osnovna obilježja kapaciteta, proizvodnje i potrošnje energije; gubici energije u energetskom sustavu.

Dominantan dio energetskog sektora Hrv. organiziran je u dva velika sustava: INA (industrija nafte), i HEP (Hrv. elektroprivreda). U sustavu INE su: istraživanje i proizvodnja nafte i  plina, rafinerijska prerada, organska i anorganska petrokemijska proizvodnja, trgovina tekućim i plinskim energentima i ostalim petrokemijskim proizvodima. U sustavu HEP-a su: proizvodnja elek. energije u hidroelektranama i termoelektranama, prijenos i upravljanje sustavom, te distribucija elek. energije krajnjim korisnicima tj. potrošačima. Važniji energetski kapaciteti u 2000. godini za proizvodnju, preradu, transport i opskrbu energije u RH su: - sirova nafta i kondenzat u RH crpe se s 31 naftnog polja, koja osiguravaju 40% domaćih potreba.- Rafinerije u Rijeci, Sisku i Zagrebu raspolažu s instaliranim kapacitetima za godišnju preradu oko 17 milijuna tona nafte. To znatno nadmašuje potrebe Hrv. pa se znatan dio naftnih derivata izvozi. - Prodaja tekućih goriva obavlja se na 625 benzinskih postaja, od kojih su 402 u vlasništvu INE.    -JANAF (Jadranski naftovod) raspolaže s instaliranim kapacitetima cjevovoda za transport 20 milijuna tona nafte godišnje, skladišnim kapacitetima od 820 000 m³, te s trasom naftovoda duljine 625 km.

-Prirodni plin crpi se iz 17 plinskih polja, koja podmiruju oko 60 % hrv. potreba.

- Sustav za opskrbu plinom raspolaže s mrežom plinovoda duljine 2179 km (33 km međunarodnih, 685,6 km magistralnih, 1055,4 regionalnih, 105 km spojnih te 300 km tehnoloških plinovoda)

Opskrbu potrošača plinom obavlja 38 distribucijskih poduzeća, čija ukupna duljina plinovoda iznosi 14 027 km. - Elektroenergetski sustav RH raspolaže s: 31 hidroelektranom – HE s ukupnom raspoloživom snagom 2076 MW; 14 termoelektrana – TE s ukupnom snagom 1519 MW, kao i 650 MW u TE izvan Hrv, te 50 % nuklearne elektrane – NE Krško u Sloveniji od 332 MW. Ukupna je raspoloživa snaga HE i TE u Hrv. 3595 MW, izvan Hrv. 982 MW.  - Sustav prijenosa elek. energije HEP-a sastoji se od 162 trafostanice i 4737 km duljine prijenosne mreže.  Proizvodnja ukupne primarne energije u Hrv. ima tendenciju dugoročnog pada s 282,30 PJ (1988.) na 183,32 PJ (2000.). tom su padu pridonijeli opća gospodarstvena i ratna kriza, koja je posebno nanijela goleme štete u energetskom sektoru. No i činjenica je da Hrv. ne raspolaže s dostatnim resursima i ne proizvodi dovoljno energije za svoj potrebe.  Ukupna potrošnja energije također ima tendenciju pada 1988. – 1992, nakon čega ima lagani rast, s dosegom u 1995 koji je dobrano ispod 1988. (458,54 PJ) da bi 2000. dosegla razinu od 359,62PJ. Toj općoj slici pridonijela je dugoročna gospodarstvena kriza, ratni uvjeti, gašenje velikih industrijskih potrošača energije, opći pad gospodarstvene proizvodnje, pad standarda stanovništva, te spor oporavak gospodarstva. Pozornost i zaslužuje golema razlika između ukupne potrošnje i neposredne potrošnje energije, koja je iznosila između 44,8% (1993.) i 38,5% (2000). Ta razlika predstavlja: -gubitke transformacija u energetskom sektoru (17,3 – 20,9% godišnje), -pogonsku potrošnju (8,3-12,7%), -gubitke u transportu i distribuciji energije (1,8-3,8%), te-ne energetsku potrošnju (6,9-11,0%). Kako se navedeni gubici i potrošnja energije prije konačne isporuke krajnim korisnicima, ne mogu izbjeći te koliko god imaju tendenciju pada s najnižom razinom u 2000 od 38,5% činjenica je da su uzevši ukupno golemi, pa bi se u procesima racionalizacije i restrukturacije energetskog sektora morali na smanjiti na najmanju moguću mjeru. Oni su ključni pokazatelji boniteta energetskog sektora.

Osnovna načela strategije i politike razvoja hrvatskoga energetskog sektora.

Energetska intenzivnost u Hrv. 2000. godine bila je na razini od 291 tonu ekvivalentne nafte na milijun US$ PPP BDP. Hrvatska očito da zaostaje za razvijenim zapadnoeuropskim zemljama, Japanom i SAD-eom, ali i za Turskom, Mađarskom, Češkom, Litvom, Poljskom i Rumunjskom. U svjetlu tih navedenih činjenica posve je očito koliki su nam napori potrebni da energetsku intezivnost poboljšamo na bolju razinu tj. ispod razine od 200 tona ekvivalentne nafte na mln. US$ PPP BDP, ali je i očito koliko se poboljšanjem energetske intezivnosti mogu poboljšati energetske prilike u Hrvatskoj i tehničko-tehnološka i ekonomska razina razvijenosti gospodarstva.

Objasnite sadržaj pojma globalizacija svjetske ekonomije.

Globalizacija svjetske ekonomije donijela je nezapamćeni polet vanjskoj trgovini. Gospodarska integracija industrijaliziranih zemalja porasla je tijekom posljednje dvije dekade, a razvijajuće ekonomije u Aziji postaju im sve važniji trgovinski partneri. Takva globalizacija ima utjecaja na porast trgovine na proširenom tržištima. Vodeće snage koje se kriju iza globalizacije tržišta su svakako napredak u prijevoznoj i komunikacijskoj tehnologiji, liberizaciji trgovine i investicija, i tome treba dodati promjene u organizaciji poduzeća i strateškom menadžmentu. Posljednji podaci pokazuju da se udio svjetskog izvoza u svjetskom BDP-u stalno povećava: iznosio je 19% u 1985. godini, dostiže 20% u 1988., a u 1995. godini iznosio je 23,5%. Takav indikator krije u sebi kako regionalne, tako i razlike po pojedinim državama.

Od kojih se računa sastoji bilanca plaćanja?

Bilanca plaćanja sastoji se od dva računa, dvije bilance: računa tekućih transakcija i računa kapitalnih transakcija

Koja su najvažnija obilježja hrvatskih gospodarskih odnosa s inozemstvom?

Dinamiku i strukturu hrv. međunarodnih ekonomskih odnosa sustavno se može pratiti analizom njene bilance plaćanja. Postoji nekoliko definicija bilance plaćanja. Osnovna bilanca usmjerava se na transakcije koje se smatraju osnovom za ekonomsko zdravlje valute. To uključuje tekuću bilancu i bilancu kretanja dugoročnog kapitala, ali isključuje neke prolazne stavke kao što je kratkoročni tok kapitala. Neto tekuća bilanca mjeri promjene privatnih domaćih posudbi koje su potrebne da bi se održala plaćanja u bilanci bez prilagodbi službenih pričuva.Bilanca transakcija službenih pričuva mjeri potrebnu prilagodbu u pričuvama kako bi se postigla ravnoteža bilance plaćanja. Pretpostavka je da se službene transakcije razlikuju od privatnih. Npr. promjene u službenim pričuvama bilance mogu utjecati na investicijski tok isto kao i intervencija središnje banke.

Analiziraj temeljne značajke hrvatske trgovinske bilance.

U analizi gospodarskih odnosa Hrv. s inozemstvom od posebnog je značenja kretanje robnog izvoza i uvoza tijekom prošlih 10 godina. Kao kriterij za ocjenu uzima se samo omjer vrijednosti izvoza, odnosno uvoza, prema bruto domaćem proizvodu (BDP). Podaci pokazuju da Hrv. izvozi više svog domaćeg bruto proizvoda (1990 i 1991 izvozila se sedmina BDP-a, a 2000 četvrtina).Empirijski podaci jasno pokazuju kako se Hrv. razmjerno brzo transformira u otvorenu ekonomiju, koja napušta nekadašnji autarhični tip razvoja. Osim nedvojbenih prednosti taj proces uzrokuje i silne teškoće. Nekoć zaštićene domaće industrije sada su i na domaćem tržištu pod pritiskom inozemne konkurencije. Kako nisu u stanju parirati toj inozemnoj konkurenciji, sve su češći zahtjevi za zaštitom domaćih proizvođača. Udovoljiti tim zahtjevima značilo bi za Hrv. ponovo odvesti u izolaciju od svjetskog tržišta.Iz podataka je vidljivo da je trgovinska bilanca najvažniji segment tekuće platne bilance Hrv.

Analiziraj temeljne značajke bilance usluga.

Podaci upućuju  na to gdje snažne odnosno slabe strane hrv. platne bilance. Usluge su u cijelom razdoblju, otkada se vodila platna bilanca Hrv., bile visoko aktivna stavka. One su to i sada, ali je smanjena visina aktive u tim stavkama. Knjiga str. 480

Koje su najvažnije značajke bilance kapitalnih transakcija?

Financijski račun uključuje slijedeće stavke: netto direktne investicije + neto porfolio tokovi + neto ostale investicije.

Financijske transakcije kapitalnog računa utječu na bogatstvo države i poziciju neto kreditora. Te transakcije su kvalificirane kao porfolio, direktne ili kratkoročne investicije. Porfolio investicije su kupovine financijskog kapitala s rokom dospijeća većim od jedne godine. Kratkoročne investicije uključuju vrijednosnice s rokom dospijeća manjim od jedne godine. Direktne investicije (FDI) su one gdje je naglašena kontrola menadžmenta, definirana propisima kao vlasništvo najmanje 10 % dionica. Ekonomski FDI označuje dugoročni interes ulagača kapitala u dato poduzeće; porfolio investicije u pravilu su  vezene na tekuće momentalne performanse poduzeća ili na dugoročno sagledavanje koristi od ovladavanja datom djelatnošću. U slučaju nedostatnog profita inozemni kupac manje od 10 % dionica nerijetko će napustiti svoj plasman, prodati dionice i okrenuti se prema unosnijem poduzeću. Posudbe države su uključene u bilancu kapitalnog računa.

U kakvom je odnosu deficit platne bilance i gospodarski razvitak Hrvatske?

Zemlje mogu ostvariti ravnotežu platne bilance jer ako su rashodi veći od prihoda mi bismo bili dužnici u međunarodnom tržištu i zemlja nastoji saldirati platnu bilancu transakcijama. Hrvatska ima deficitnu platnu bilancu i taj deficit moraju kompezirati pozitivnu bilancu kapitalnih transakcija, a deficit se pokriva: -stvaranjem uvijeta za porast direktnih inozemnih ivesticija, - prodajom imovine strancima, tj. mogućnost otkupa dionica poduzeća, - primjenom tzv. «službenih transakcija» koje uvijek rezultiraju primitkom valute, njih vrši vlada, a najčešći način obavljanja je prodaja nevladinih obveznica na međunarodnom tržištu.